Međunarodne svibanjske svečane igre u Wiesbadenu jedan su od, kaže Wikipedia, “najuglednijih kazališnih i glazbenih festivala u svijetu”. Festival je pokrenut 1896. po želji njemačkog cara Vilima I., koji je svaki svibanj sa svojom svitom provodio u gradu poznatom još od rimskih vremena po ljekovitim vrućim kupkama. Uzor je bio Wagnerov festival u Bayreuthu. Vilim I. otvorio je 1894. i novu kazališnu zgradu, godinu prije nego što će Franjo Josip otvoriti onu u Zagrebu, obje s potpisom bečkih arhitekata Helmera i Fellnera.
Hladnoratovska institucija
Početkom 1960-ih festival je odlučio biti “prozor na istok” Europe, postavši prvo mjesto susreta opernih predstava iz oba dijela tada podijeljenog Berlina. Ubrzo nakon nastupa Varšavske opere 1962. godine, koja je bila prva istočnoeuropska trupa pozvana u Wiesbaden, tamo je gostovala i Opera zagrebačkog HNK.
Zbog svega navedenog vrlo je simbolično što je zagrebačka Opera svoj veliki povratak na stare staze slave i međunarodne pozornice prošlog petka počela i najavila upravo u Wiesbadenu. O kulturnom bogatstvu i snazi glavnoga grada druge najbogatije njemačke savezne države Hessen svjedoči program ovogodišnjeg festivala na kojem njihove domaće umjetničke snage izvode vlastite produkcije remek-djela Wagnera, Mozarta, Verdija i Puccinija. Utoliko je za Hrvatsku važnije i laskavije što je Rossinijeva “Žena s jezera” zagrebačkog HNK ove godine bila jedina inozemna produkcija pozvana na znameniti festival.
Najveća zasluga za taj poziv pripada Maxu Emanuelu Cenčiću, čiju je najnoviju redateljsko-pjevačku kreaciju Hesenski državni teatar želio pokazati svojoj publici i koji je tamo odlučio gostovati upravo sa Zborom i Orkestrom HNK i pjevačkom postavom iz Zagreba, premda je “Ženu s jezera” prije Zagreba izveo u produkciji Opere u Lausanni, s kojom je HNK ušao u koprodukciju. No, podjednako je zaslužno i aktualno vodstvo HNK koje je htjelo i uspjelo Cenčića s jednom od njegovih produkcija, koje su već dulje vrijeme vrlo cijenjene i tražene u svijetu, napokon dovesti i u njegov rodni grad.
HNK je potpuno opravdao povjerenje. Pod paskom samog ravnatelja zagrebačke Opere, maestra Marcella Mottadellija, Orkestar HNK je uložio dodatni trud, baš kao i Zbor pod vodstvom svog zborovođe maestra Luke Vukšića, a dodatna motivacija osjećala se i u velikoj energiji i angažmanu cijele solističke postave. Orkestar je pod dirigentskim vodstvom grčkog maestra Georgea Petroua bio sjajan, čujno uživajući u sjajnoj akustici teatra većeg nego što je HNK.
Tehnički zahtjevan pothvat
Nakon sjajne zagrebačke premijere, sopranistica Nian Wang u glavnoj ulozi Elene bila je još briljantnija u Wiesbadenu zaradivši velike ovacije, baš kao i sam Cenčić te u pjevački najekstravagantnijoj roli izvrstan španjolski tenor Antonio Garés. Iz druge zagrebačke postave u Wiesbadenu je opravdano nastupila sjajna Sonja Runje u ulozi Albine, a u ekipu se odlično uklopio i njemački tenor Daniel Behle, kojeg su domaćini angažirali za ulogu škotskog kralja maskiranog u romantičnog zavodnika.
Za predstavu se u Wiesbadenu tražila ulaznica više, a financijsku je potporu ovom važnom gostovanju, kako i treba, dalo Ministarstvo kulture. Na kraju, bio je to veliki pothvat i tehničke ekipe HNK, osobito s obzirom na činjenicu da je iste večeri Drama s predstavom “Ciganin, ali najljepši” gostovala na velikoj pozornici Cankarjeva doma u Ljubljani.
