Voljeti knjige znači voljeti ne samo njihove pisce, već i sve one zaslužne čijem trudu i posvećenosti treba zahvaliti što u blagodati čitanja možemo uživati. Tog užitka ne bi bilo da nema i prevoditelja, urednika, izdavača... A biti književni izdavač u današnje vrijeme, e, to zaslužuje - naklon. Pogotovo kada je riječ o manjoj izdavačkoj kući koja svakog svog autora i autoricu te svaki naslov koji će objaviti pomno i promišljeno odabere, pa kad pred čitatelje dovodi neko posve novo i dotad nepoznato autorsko ime, dovoljna je garancija već i to što u donjem dijelu knjige stoji naziv baš tog izdavača. U ovoj priči ta garancija, taj izdavač jest - OceanMore. Krajem rujna navršilo se točno 20 godina postojanja tog izdavačkog oceansko-morskog beskraja čije su nas knjige oduševljavale, zanosile, uzdizale... I liječile. Jer čitanje jest ljekovito. I zato se vlasnici i glavnoj urednici OceanMora - Gordani Farkaš Sfeci - uz to što nas je dva desetljeća ustrajno i postojano darivala mnogim književnim draguljima, mora odati priznanje i zbog načina na koji se domislila proslaviti taj vrijedni jubilej. Spojila je dvije ljekovitosti, knjiga i čajeva. Pa kad ovih dana uđete u OceanMore onda ćete osim dobro znanih književnih naslova ugledati i zanimljive metalne kutijice s čajevima. No ono što je unikatno - njihovi su nazivi. Recimo, Matičnjak z črne matere zemle, Kako pijuckati bazgu, Konoplja za brojenje ružičastih robota, Gilin uvarak od koprive, Matičnjak s babine bašćine, Kamilica iz Stranice Gornje, Metvica, ali najljepša... Aha, jeste li se nasmiješili? Sigurno jeste. A kada upoznate Gordanu Farkaš Sfeci, kada čujete s kojom ona strašću i s kojim žarom govori o svojim autorima i autoricama, knjigama, kako se pritom grleno smije, koji put i uzdahne ili se hitro ustane da vam s police odmah dohvati i pokaže knjigu koja još uvijek čeka da se publika u nju zaljubi, onda vam je jasno zašto OceanMore ima dušu.
Sad kada znate kroz što ste sve morali proći u ovih 20 godina, biste li se i danas upustili u isti takav izazov osnutka izdavačke kuće?
Bez razmišljanja, bih. Zato što smo toliko lijepih stvari napravili i to je donijelo toliko lijepih trenutaka. Naravno, bilo je uspona i padova. I teških trenutaka, ali pisce i knjige koje smo prvi put preveli na hrvatski jezik te ih objavili, ta volja i želja za nekim drukčijim dizajnom, da se sve digne na razinu koja ima i neku kulturološku vrijednost, a ne samo ekonomsku, e zbog svega toga - sve bih opet ponovila. Ne žalim ni za čim.
Već 25 godina u poslu ste kao književna urednica, a tu je sad i 20 godina OceanMora. No kako je bilo početi, odlučiti se na takav korak?
Bilo je to poslijeratno vrijeme. Nije bilo previše mogućnosti. Sve je bilo u nekoj stagnaciji, a čovjek se trebao baviti poslom za koji se školovao. Tada sam imala dvoje male djece i urednički posao. Premda nije bio ekomomski probitačan, taj mi je posao ostavio mogućnost da se bavim svojom strukom jer sam diplomirala francuski jezik i komparativnu književnost. I nakon što sam se danju bavila djecom, navečer sam mogla odlutati u taj svijet književnosti, propitkivati što se događa na svjetskoj sceni, kakvi su trendovi, što kod nas nedostaje... A nedostajalo je jako puno autora i prijevoda. I to je bio odličan izbor. Ta moja odluka da budem s djecom do njihove pete godine uvjetovala mi je čime bih se zapravo i mogla baviti. Nečim nevezanim za konkretno radno vrijeme. I tako je moje radno vrijeme bilo uglavnom noću. I dandanas to mi odgovara. I kada je došla korona, pomislila sam da sam ja u koroni zapravo cijeli život. Uvijek sam bila neki soloigrač. Kada su ušla u pubertet, djeca su mi čak jednom rekla: "Pa što ti nemaš ured? Zašto si po cijele dane doma?". Naime, u svom sam stanu imala taj jedan sobičak iz kojeg je sve izlazilo, jer ne trebate velike prostorne ili neke druge resurse da biste objavili knjige. Treba vam samo neki prostor gdje možete imati prodaju i skladište za knjige. Za urednički posao dosta su vam dva-tri kvadrata, pisaći stol, kompjutor, telefon, i to je to.
Kada ste se odlučili stvoriti OceanMore, što ste samoj sebi rekli? Moja izdavačka kuća bit će - kakva?
Najviše me motivirala književnost koja uspostavlja trendove i koja ima neki faktor šoka na publiku. Znači, neke inovacije, ne samo u strukturi nego i u temama, književnost koja pokreće neke teme koje su pretežno tabu u društvima. Onda, književnost koja je zanemarena jer se obraća vrlo malom krugu ljudi, a vrlo mali krug ljudi ima strpljenje. To su pretežno nemoguće kvalitetna i inovativna djela u svakom smislu. Tako smo i krenuli. Htjela sam prenijeti neke autore koji su drukčiji, koji nisu mainstream. Nikada me nije zanimala žanrovska književnost. Zanimaju me baš kvalitetna proza i autori koji su svojim djelima podigli prašinu u društvu. To mi je baš izazov.
I pokazalo se da baš imate nos za takve autore, koji onda postanu zvijezde.
To vam je kao kada shvatite da je to što piše Herta Müller jako različito od mainstreama. Vrlo je malo takvih pisaca na svijetu. Na godišnjoj razini produkcije su nezamislive. Primjerice, u Francuskoj svake godine izlazi 800 novih naslova, a tu su onda još i Velika Britanija, Skandinavija, Amerika... Znači, to su enormne produkcije, a u svemu tome imate možda tek 20 ozbiljnih knjiga u godinu dana. Imate autore koji uspiju sa svojim fantastičnim pisanjem i široko zahvate publiku, kao, primjerice Michel Houellebecq i Karl Ove Knausgård. S druge strane, imate također vrhunske autore čija djela na kraju ipak ostaju elitistička, za ljude iz struke, poput Elfriede Jelinek, Herte Müller, Lászla Krasznahorkaija... Nekada se govori da je to književnost za insajdere, za pisce. Kao što imate filmove za filmaše, tako je i ovo. Eto, to su neki iskoraci iz srednjostrujaškog pisanja koji će, kada će se raditi povijest književnosti kraja 20. i početka 21. stoljeća, biti unutra.
Kako ste se odlučili za prvu stranu, a godinama kasnije i za prvu domaću knjigu koju ćete objaviti?
Prvih četiri-pet godina nismo imali nijednog domaćeg autora. Prvenstveno sam bila orijentirana na prijevodnu književnost. Kod stranih autora naš prvi prijevod bio je Frédéric Beigbeder i njegova knjiga "129,90 kuna". Imala je bombastičnu naslovnicu koju je napravio studio Ire Pajer. Knjiga je zaista revolucionarno izgledala. I ove smo se godine odlučili ponoviti to izdanje, samo što sad imamo novu naslovnicu. To je knjiga koja je sad doživjela sedmo izdanje. Beigbeder je bio velika zvijezda, došao je 2003. jer je bio pozvan na ZagrebDox i onda smo s njim radili promociju. Tada su ga horde dolazile slušati. To o čemu je on tada pisao, o marketingu i marketinškoj industiji, tek je hvatalo zamašnjak kod nas, dok je na zapadu marketing tada već bio prozret. Ljudi su tada bili oduševljeni tim njegovim tekstom. I to što je onda napisao stoji i dandanas. On je to već tada sagledao iznutra i otkrio sve strašne stvari koje se u konzumerizmu događaju, jer je utjecaj konzumerizma na društvo ogroman. Traži nemoguće od ljudi i dovodi ih na kraju do pretragičnih situacija. A prvi domaći autor kojeg smo objavili bio je Edo Popović. Poznavala sam ga i rekla mu kako želim da dođe u OceanMore. I bilo mi je jako drago da nam je došao. Bila je to 2006. i Edina knjiga "Igrači". On je bio zadovoljan kako je ta knjiga izgledala i od tada stalno surađujemo. On knjige o svom Velebitu objavljuje kod drugog izdavača, a mi smo tu za njegovu prozu.
Vaši su i Kristian Novak te Želimir Periš. Kako su oni završili kod vas, postavši nakon toga vaše književne perjanice i pisci ovjenčani hvalospjevima i nagradama?
Pa znate što, Kristian je bio kod lošeg izdavača koji je pola našeg biznisa doveo u pitanje, to je Neven Antičević. I Kristian je tražio neki izlaz za svoje prvo izdanje "Črne mati zemle" jer nije imao nikakvu kontrolu što se s tom knjigom događa. Stoga smo se našli u nekoliko navrata, objasnila sam mu naš način poslovanja, njemu je to odgovaralo, potpisali smo ugovor i krenula je priča oko romana "Ciganin, ali najljepši". Kruno Lokotar mu je bio urednik, poštovala sam to da su njih dvojica tim. Trudili smo se oko naslovnice, koju je također radio studio Ire Pajer. Svi su bili angažirani. Kristian je, i što se opreme tiče, dobio knjigu vrijednu tog teksta, ugovor koji poštuje autora u svakom smislu i on je bio zadovoljan. I nakon godinu dana ustanovili smo da možemo ići u novo, naše izdanje "Črne mati zemle". A kako je u ZeKaeM-u išla i predstava po toj knjizi, sve je to povuklo jedno drugo i ljudi su Kristiana prepoznali kao jedan novi, mladi, ozbiljni glas koji ima težinu i promišljenost. Ta se knjiga i danas dobro prodaje. Prošlo je šest godina od objave "Ciganina", a on još ima svoje čitatelje i svoje kupce. Lani smo objavili meko izdanje i "Ciganina" i "Črne mati zemle". I mogu reći da su obje te knjige sad već klasici. Kristian najavljuje svoj novi kraći roman za iduću godinu. Tome se jako veselimo. Nisu mi pretjerano jasni pisci koji objavljuju jedan do dva romana godišnje. Uvijek mi se činilo da nema baš toliko burnih života da se može svako malo pisati. Kristianu je trebala jedna ovako dulja, veća pauza jer su se oko njegovih knjiga događale i mnoge druge stvari, od kazališnih predstava, pa preko filmskih prava do prijevoda na ostale europske jezike. I sad kada se od svega toga malo odmaknuo, stvorio se prostor da počne pisati nešto novo.
Epitete koje rekoste za Novaka mirne se savjesti može izreći i za Želimira Periša i za Damira Karakaša, koji je također prešao k vama. Čime ste njih namamili, tim više što je Periš za svoju "Mladenku kostonogu" posve opravdano osvojio nagradu za najbolji roman 2020.?
Nemam pojma zašto je Kruno Lokotar, koji je urednik i Periševoj knjizi, došao k meni i ponudio mi taj tekst. Možda je prepoznao taj neki moj senzibilitet. Iako, vrlo sam konzervativna i kada sam počela čitati Perišev tekst, to je meni bilo - čudo. Takve intelektualne akrobacije, čudesa. Nisam mogla vjerovati da netko tek na početku spisateljskog života, vrlo mlad, bez nekog književnog i životnog iskustva, napiše nešto toliko spretno, duhovito i mudro. Ti njegovi intelektualni kalamburi zaista su jedno čudo. Znam puno čitatelja koji su pročitavši prvih desetak stranica pomislili: "Uh, što će ovo sad biti?!", ali svi su na kraju bili fascinirani tom njegovom vještinom pisanja.
A Karakaš?
Gledajte, Karakaš i ja znamo se već godinama. Čak mi je došao pokazati kada je izašlo njegovo "Sjećanje šume" kod Sandorfa. Došao se pohvaliti i baš je bio sretan. Kazao mi je: "Vidi kako mi je lijepa knjiga". Onda mi ju je i darovao nacrtavši na prvoj stranici i jednog njegova Ličanina s ličkom kapicom. Napisao mi je i posvetu. Znali smo se sretati u gradu pa bi kazivao da piše još neke stvari. I onda je došlo do rascjepa između njegova starog izdavača i njega i on me pitao bih li htjela objaviti njegovu "Proslavu". A kada je napisao "Okretište" došlo je do rascjepa između njega i mene, tako da je onda otišao u Disput. Sad je napisao novi roman, zove se "Potop". E, onda je rekao da bi ipak to objavio kod mene, da smo mi možda malo bliži njegovu svjetonazoru. I sad smo dogovorili da taj naš "brak" pokuša zadržati što dulje. I "Potop" bi trebao biti objavljen u ožujku iduće godine. Sljedeće jeseni na programu nam je i objava novog romana Kristiana Novaka, a sad krajem listopada izaći će zbirka Periševih novela.
U proteklih 20 godina koji su domaći i strani naslov dosegnuli plafon, rekord, i prodajom i čitanošću i uopće odjekom u javnosti?
To je sigurno naš Kristian s "Črnom mati zemlom". Što se tiče stranaca, ma što da vam kažem, znam da je to sad sumanuto reći, ali ne znam. Vrlo slabo vodim te statistike o prodaji. Mi smo svi presretni kada idemo u drugo i treće izdanje, to znači da je knjiga uspješna. Nakon ovih više od dva desetljeća u književnom izdavaštvu mogu reći da ima i uspona i padova. Uvijek je nekih sedam gladnih i sedam tustih godina.
A kada je ipak bilo najgore?
Negdje od 2008. do 2013. Kada nas je uhvatila ona recesija, to se odrazilo i na naš fah. Sve statistike naše Udruge nakladnika pokazuju da se na godišnjoj bazi smanjuje postotak ljudi koji kupuju knjige. Čak se ne smanjuje postotak onih koji čitaju knjige, nego prvenstveno postotak onih koji ih kupuju.
I to je dokaz sve većeg osiromašenja stanovništva.
Tako je. A dolazi i do smjene generacija. Sad imate jednu novu generaciju koja je orijentirana na cyber svijet te je 24 sata dnevno izložena enormnoj količini podražaja. Zbog toga ljudi lagano gube koncentraciju i teško im je sjesti ili leći na kauč i dva-tri sata držati knjigu u ruci.
A nema ljepšeg od toga.
Da, nema ljepšeg. No, da biste počeli čitati knjigu, morate imati čistu glavu. Morate se moći isključiti od onoga što vas okružuje kako biste se dva-tri sata posvetili knjizi i nekom njenom, zanimljivijem svijetu. No, unatoč tom konstantnom padu, uvijek ostaje i onih osobenjaka i čudaka koji vole kupovati knjige, čitati ih, pa čak ih čitati i u enormnim količinama. Ponekad se šalim pa kažem da mi poimence znamo naše kupce jer ta vrhunska književnost ipak je elitistička, ona je za ljude koji se na ovaj ili onaj način bave književnošću.
Najavljujete novu, treću Novakovu knjigu. Svi je s nestrpljenjem iščekujemo. U koliko biste se primjeraka usudili otisnuti je već u tom prvom izdanju, znajući da Novak ima svoju publiku koja ga obožava? Nekako vjerujem da će i ta nova knjiga odmah biti razgrabljena.
Uh, iz vaših usta u Božje uši. Pa gledajte, tu smo oprezni. Nema tu previše riskiranja. Za biznis je racionalno da prva naklada bude tri tisuće komada. Danas je takva tehnologija da za mjesec dana možete otisnuti novih tri ili pet tisuća primjeraka. Dakle, nema nikakve potrebe već na početku ići s nekim golemim brojkama jer je to onda i teško skladištiti. Tehnologija je toliko pristupačna, brza i efikasna da se nakon prvog začas može otisnuti i drugo izdanje.
Vrijeme korone ljude je u mnogočemu osvijestilo. Mnogi su otkrili - čitanje. Jeste li i vi kao izdavačica osjetili taj čitateljski povratak knjizi?
Da, pogotovo na početku. U vrijeme lock-downa kada su knjižare bile zatvorene, osjetio se porast web prodaje. Ljudi su kupovali i po nekoliko knjiga. I čitali ih. Web prodaja u tom je razdoblju narasla za sto posto. A onda nakon godinu dana, još uvijek u epidemiji ali više bez lock-downa, ljudi su opet izgubili živce i koncentraciju jer im je bilo više svega dosta, i epidemije, i raznih restrikcija, i rada od doma... I želja za čitanjem opet je splasnula. Počela je padati i web prodaja, što je logično jer su se knjižare opet otvorile. No, sad imamo rat u Ukrajini te veliki porast cijena energenata i životnih troškova. A to znači da je knjiga, već po definiciji na posljednjem mjestu potreba. Sad ćemo opet ući u jedan dosta težak period jer će ljudi 60-70 posto prihoda trošiti na energente i prehranu. Vrlo malo novca ostat će za hedonizam i neke užitke.
Je li se kada dogodilo da je enorman uspjeh postigla knjiga kojoj to možda niste predviđali, a da je pak izostao uspjeh one knjige za koju ste vjerovali da će dosegnuti veliku čitanost i biti rasprodana, ali je ipak ostala negdje u prikrajku, još uvijek neotkrivena?
Znate što, maloprije zaboravih spomenuti Alice Munro i njezinu knjigu "Služba, družba, prošnja, ljubav, brak". To je knjiga koja je apsolutno iznenadila, ima tri-četiri izdanja. To su kratke priče, što je dodatno iznenađenje jer su ljudi slabi na romane, dok priče zahtijevaju neki drugi pristup i neki drugi interes. No, dvije godine nakon što smo objavili tu knjigu, Alice je dobila Nobelovu nagradu te smo objavili još četiri njezina djela. I to je bilo izvrsno jer se na taj način ona popularizirala kod nas. Jako uspješnom pokazala se i svojevrsna njezina susestra na književnom polju, Lucia Berlin i knjiga "Priručnik za spremačice". To je bio genijalan naslov. I genijalna naslovnica. To su također priče. S njih smo dvije promovirali vrhunsku književnost i još jedan književni rod koji nije toliko zastupljen jer roman je i danas zakon. Te kraće priče s obratima na kraju su ljude ipak jako zaintrigirale. Možda je to i obilježje ove naše epohe kada navečer imate energije da pročitate 30 stranica. Priču počnete i završite. I znate da ste za taj dan nešto odradili.
A čemu ste predviđali veći uspjeh, ali je onda podbacilo, ostalo neotkriveno i žao vam je zbog toga?
Ah, ima jako puno slučajeva kad mi ljudi dođu i kažu: "Čitao sam u 'Vječnoj borbi sa sotonom'. Pojma nisam imao da ste vi to objavili". To mi je kazao i Edo Popović koji je gledao i film. A to je genijalna knjiga, objavljena 2015., a prošla posve ispod radara. Imam još jednog Amerikanca, Gerarda Donovana i njegovu knjigu "Julius Winsome" koja je čisti mrak. No šira publika to ipak nije prepoznala. I onda mi neki ljudi dođu nakon sedam-osam godina i otkriju je. Bude mi i tad drago, dobijem neku satisfakciju, no ipak priča je prošla i ne da se više vratiti. Nažalost, medija koji prate naš rad ima sve manje i manje. I ako godišnje objavite od 12 do 15 naslova, vi nemate prostora gdje ispromovirati te usmenom predajem proširiti priču da su to odlične knjige koje svakako treba čitati. I od tih 15-ak koje godišnje objavite možda vam uspije promovirati tek tri-četiri. Zato dosta knjiga prođe ispod radara.
Ima li pak knjiga, a sigurno ima, koje obožavate i žao vam je što ih je objavio netko drugi, pretekavši vas?
Eh... Najviše mi je žao što nisam na vrijeme reagirala i uzela Michela Houellebecqa. On je moja velika neprežaljena ljubav. Jako ga volim. To je ime za koje sam sigurna da će također dobiti Nobelovu nagradu, samo je pitanje vremena kada će se to dogoditi. Jedino mi je žao što on nije u ovoj našoj kolekciji fantastičnih autora koje smo s godinama uspjeli skupiti pod našim krovom.
Koliko vi godišnje pročitate knjiga i rukopisa da biste onda mogli odlučiti što ćete objaviti?
Znate što, grozan je pritisak stranih agentura i grozno su velike brojke novih knjiga. To je nepregledna svjetska produkcija. A kod tih agentura prisutan je nesmiljeni i neuviđavni marketing. I kada se nekoliko puta opečete onda postanete oprezniji. Od tih agenata za svaki naslov i autora dobivate hrpe isječaka iz novina, sve te "genijalne" kritike, i ako idete na slijepo, povjerujete agenciji i mislite: "Pa valjda je to to, valjda pišu istinu", e, to je zamka. Sto puta se dogodilo da sam nasjela na tu njihovu promidžbu. U tom slučaju niste "uboli" ni super književni ni super komercijalni tekst. Kada pristaneš da te informira agent pisca, to je pretežno uvijek promašaj. Zato morate već napamet napraviti selekciju prema autoru da biste uopće pristupili nekom čitanju. I sami pročitati tekst kako biste znali vrijedi li ga prevesti i objaviti ili ne.
Što je vaša književna osobna iskaznica, što volite čitati onako samo sebi za dušu?
Zapravo, to što i sama volim, to i objavljujem. Obožavam i Knausgårda. To je čovjek Bogom dan za pisanje. Pa Elfriede Jelinek, i to njezino tjeranje maka na konac u količni ironije i cinizma. To je nemoguća žena. Onda volim tu neku unutarnju anksioznost Herte Müller, tu jednu bol iz vremena Ceauşescua i taj neki loš osjećaj koji se nazire u njenom pisanju. Volim i Lászla Krasznahorkaija i te njegove nemoguće rečenice i njegove duhovitosti. Recimo, u zbirci priča: "Svijet ide dalje", imate dvije priče zbog kojih sam umirala od smijeha. U jednoj ide posjetiti Akropolu i donosi jedan izokrenuti ironični svijet, parodiju o europskom turistu u Ateni. Onda ima i priču, parodiju o europskom turistu u Indiji. Ne možete vjerovati koliko je to lucidno. I preduhovito. To su ti neki moji omiljeni stranci koje volim. I iza kojih stojim i za koje sam sretna što sam ih našla.
Ima li koji strani autor ili autorica čije knjige tek kanite prevesti i objaviti te tako dovesti prvi put na hrvatsko tržište?
Ima jedan mladi Norvežanin, Johan Harstad, kojeg kanimo objaviti prije Interlibera. Radi se o njegovom opsežnom romanu od preko tisuću stranica. Naime, 2019. bila sam prvi put na Frankfurtskom sajmu knjiga i ondje sam na norveškom štandu vidjela kako je sve krcato knjigama i plakatima tog Harstada. I tamošnje su knjižare bile krcate njime. Vidjevši sve to, rekla sam tada kolegici Nataši Medved da ode na norveški štand i kaže da smo mi zainteresirani za prijevod. Sad dovršavamo objavu te knjige koja će se zvati ""Max, Mischa i ofenziva Tet"". On spada u generaciju pisaca 20-ak godina mlađih od Knausgårda pa da vidimo što oni rade.
Vaša izdavačka kuća ima divan i vrlo originalan naziv - OceanMore. Kako vam je palo na pamet spojiti te dvije riječi u ime nakladničke kuće?
Ajoj, s tim imenom bila je velika nesreća. Kada sam registrirala ime, zvala me odvjetnica sa suda i rekla: "Gle, ne može biti Ocean&more. Ime mora biti na hrvatskom jeziku. Ajde, smisli nešto drugo u pet minuta". I tako je nastao OceanMore jer mislim da je i prostor književnosti isto tako prostor beskraja, plaventila, užitka, nedoumica, straha i užitka kao što su to i oceani i mora. Moram ispričati i jednu anegdotu s pokojnim Simom Mraovićem koji mi je jednom rekao: "Isuse Bože, pa kakvo si to ime dala?! Što je to?! Piše li se to zajedno ili rastavljeno? Je li ovo "more" s malim ili s velikim slovom?..." I pri pisanju tog imena masovno se griješilo pa sam si čak i mislila kako je Simo imao pravo. No ipak, ljudi su se sad već naviknuli na to, premda je trebalo proći 20 godina da bi bilo tako.
Što mislite, što će biti za idućih 20 godina? Hoće li ova naša dobra stara papirnata knjiga preživjeti?
Ma, hoće, hoće! Ni u jednom trenutku ja se za nju nisam bojala. Na najrazvijenijim tržištima e-knjiga je maksimalno na 15% udjela, tako da se ništa ne brinem za našu papirnatu knjigu. Nema ništa takvu dušu kao što je ona ima. Ona je posebna kategorija i ništa je ne može potući. Gušt je imati svoju knjigu, vidjeti je na polici, pogotovo ako se vežemo za njezin sadržaj, pisca.
Što učiniti da se ljude osvijesti koliko je važno knjige i čitati i kupovati, kako biste mogli preživjeti i vi koji nam omogućavate svu tu blagodat čitanja?
Jedini način jest da se naklonost prema čitanju počinje stjecati već od vrtića. Ne može se znati je li neki roditelj djetetu kupuje i čita knjige, i zato vrtići moraju barem jednom mjesečno dijete kući poslati s nekom slikovnicom kako bi je dijete pročitalo zajedno s roditeljima. Ako želimo da nam djeca razvijaju koncentraciju, vokabular, sposobnost razmišljanja i stječu naviku čitanja, onda tu najvažniju ulogu moraju odigrati obrazovne ustanove. Dužnost države je da u tim obrazovnim ustanovama potiče djecu na čitanje. Pa zar je teško na kraju godine djeci koja su prošla s odličnim darovati koju dobru knjigu?! To nije nimalo skupo. Dapače, relativno je jeftino, a može dijete uvesti u taj prekrasni svijet knjiga. A onda je važno o toj knjizi kasnije i porazgovarati. Znači, važna je ta komunikacija. Jer to je jedini način da odgojite budućeg i čitatelja i kupca.
A što je s cijenama knjiga?
Što znači cijena knjige, ako vam je naklada 800 komada?! Prošle godine tisak knjige od 400 stranica stajao me 25 kuna, a sad je tisak iste te knjige 34 kune. Sad vi vidite koje je to povećanje. Knjiga je kod nas elitni proizvod. To je ručni rad. Evo, u Francuskoj knjiga košta 20 eura, no njihova je inicijalna naklada 50 tisuća komada, a naša je naklada, često prva i zadnja, tek 700-800 komada. Ako po 20 eura prodate 50 tisuća knjiga, to je čudo ne samo od zarade, već i od budžeta za sve sudionike u lancu. Ako kod nas tiskate 700 komada i onda to naplatite 20 eura, to je 14 tisuća eura. Pa tu jedva svi živu glavu izvučemo. Na ovim prostorima knjigu, koliko god odlična bila, nije lako prodati.
I za kraj, možete se pohvaliti s čak četiri Nobela pod svojim krovom - Elfriede Jelinek, Herta Müller, Alice Munro i od nekidan Annie Ernaux. Zanimljivo, same autorice. Slučajnost ili...?
Ha-ha-ha... Kad razmislim, nimalo slučajno jer sve su to autorice objavljivane prije Nobelove nagrade. Dakle, stojimo iza njih od prvog dana kad se još nije ni slutilo što one mogu postići, a njihovo pisanje ipak uvijek nadilazi tzv. žensko pismo. Uvjerena sam da je to dobra književnost i jednog dana ona mora biti prepoznata. Svaka od njih imala je dobar temelj da zasluženo dobije Nobelovu nagradu. Ukratko, lijepo je imati na listi takav zlatni četverolist.
Zar nitko ne vidi da je u naslovu pogrešno napisano ime intervjuirane osobe? Kakav šlamperaj!