Nakon završetka Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu mlada glumica iz Hercegovine, Tea Šimić, skrasila se u Zagrebu. Mnogi su je zapazili u interaktivnoj predstavi “Šetnja s Kolumbinama” na ulicama u centru Zagreba, a posljednjih tjedana plijeni pozornost monodramom “Bukača”.
Trenutačno izvodite monodramu po knjizi “Bukača” Martine Mlinarević, za koju je sama autorica rekla da je njezino najintimnije i najogoljenije pisanje, pa pretpostavljam da na neki način glumite autoricu?
Na neki način, da. Martinin tekst govorim u prvom licu, kako je i napisan, ali nisam radila na karakteru “imitacijom” kako se to često radi. Želja mi je bila samo iznijeti priču, a osim govora koristim i scenski pokret te minimalno elemente lutkarstva. Mislim da Martina i ja imamo dovoljno sličnosti pa sam osjećala da bi podebljavanje bilo čega išlo u bespotrebnu karikaturu. To ćemo čuvati za neki drugi žanr.
Jeste se upoznali s autoricom Martinom i kakav dojam njezino pisanje ostavlja na vas?
Osobno se nismo upoznale, ali smo u kontaktu od samog početka. Odobrila je rad na predstavi bez ikakve naknade za autorska prava i na tome sam joj zauvijek zahvalna. Njezino pisanje je jednom riječju – oštro. Oduševila me njezina iskrenost i sklonost da se ogoli neovisno o tome o kojem je aspektu njezina privatnog i poslovnog života riječ.
Gdje sve izvodite “Bukaču” i kakve su reakcije publike?
Bukača je premijerno izvedena u Kinu Forum u Zagrebu 10. lipnja 2021., a mjesec dana poslije odigrala sam i prvu reprizu. Jednom smo bili u Centru za kulturu Trešnjevka, a nakon toga su nas ugostili u Sarajevu na festivalu “Dani Jurislava Korenića” Kamernog teatra 55. Gostovali smo i u Muzeju suvremene umjetnosti, simbolično na Dan žena, a sve ostale izvedbe trenutačno održavamo u Mjesnom odboru Voćarska, zahvaljujući tehničkoj podršci umjetničke organizacije Bacači sjenki. S njima sam imala priliku raditi na predstavi “Ex-pozicija”.
Publika dobro reagira na “Bukaču”, svaki put nakon izvedbe dobijem nekoliko poruka podrške na Facebooku ili Instagramu i to mi je najveća nagrada za sav trud koji je uložen da bi se predstava uopće realizirala. Veselim se novom susretu u Voćarskoj, sljedeća je izvedba krajem svibnja.
Tko je adaptirao roman za monodramu?
Ovih mojih smotanih deset prstiju. Trajalo je mjesecima i još ne vjerujem da mi je to uspjelo.
Monodrama je vrlo zahtjevan kazališni oblik jer je fokus isključivo na vama. Čini mi se vrlo hrabar korak za mladu glumicu...
Bilo je to neophodno u vrijeme lockdowna jer sve je stalo. A ja nisam znala stati. Inače sam relativno teška za kompromise s kolegama što se tiče (ne)discipline pa sam lako odlučila raditi sama. Naravno da je bilo teško od samog početka i svaki izlazak na scenu popraćen je silnom tremom jer u trenutku kad ulazi publika sve vrišti da sam zaista sama. Ali priča se mora ispričati i isplatilo se preuzeti tu odgovornost.
Freelancerica ste, je li to vaš izbor ili još niste uspjeli pronaći stalni angažman? I kako izgleda taj freelancerski glumački život?
Nisam nikad bila zaposlena kao glumica pa ne znam kako je imati mjesečnu plaću umjesto neredovitih honorara. Voljela bih to iskusiti. Pisala sam mnoge molbe i išla na nekoliko audicija, ali nisam uspjela dobiti stalni angažman. Idealno bi bilo raditi predstave, filmove i sve ostalo za što sam se obrazovala i u čemu uživam, a imati vremena i novca za odmor. Honorari su nesigurni, a njihovi iznosi drastično osciliraju. Kao samostalan umjetnik nemate godišnji odmor, raspored vam je prekrcan i uvijek se prilagođavate drugima, što je jako frustrirajuće.
Moj profesionalni život izgleda tako da letim s castinga na casting ili ih doma sama snimam i montiram, a male su šanse za dobivanje uloge. Zatim razni sastanci, glumačke radionice koje vodim urazličitim dijelovima grada te vođenje svoje Kazališne družine EMMA pri čemu uvijek ima posla oko papirologije... Sve je to jedan šareni maraton. Možete ga voljeti ili poludjeti.
Izvodili ste interaktivnu predstavu “Šetnja s Kolumbinama” na zagrebačkim ulicama. Kakvo je to iskustvo?
Uvijek nepredvidljivo, ali svaki put uživamo nakon gotovo 4 godine izvođenja jer je predstava jako živa i podložna improvizaciji. Dodatno uzbuđenje donosi činjenica da svaka izvedba uvelike ovisi o energiji grupe koja s nama ide u “Šetnju”. Naš maksimum proizlazi samo iz njihova pristanka na igru.
Planirate li se okušati na filmu i imate li u tom smislu nekih dogovora, planova, želja?
Imam golemu želju igrati u dugometražnim filmovima. Postoje neki prijateljski dogovori, ali sve je još uvijek na razini ideja koje je teško realizirati. Plan mi je kontinuirano raditi u svim poljima svoje struke jer se ne ograničavam samo na kazalište, u kojem sam, spletom okolnosti, najviše aktivna. Kad bi bilo više audicija, bilo bi i više angažmana. Sretna sam što sam nakon nekoliko godina dobila ulogu u novoj HRT-ovoj seriji “Metropolitanci”, koja će se prikazivati od ove jeseni.
Volite fotografirati, planirate li se razvijati i u toj umjetnosti?
Stalno se zezam da slobodno vrijeme koje nemam provodim fotografirajući. Upravo zato sam sama sebi jedini model. Mladoj glumici u površnom svijetu ionako treba puno izloženosti po društvenim mrežama, inače kao da ne postoji. Voljela bih u skorije vrijeme pokrenuti konkretne projekte odnosno programe u kojima ću biti isključivo fotografkinja. Radim na tome i jedva čekam gledati raznorazne osobnosti ispred svog objektiva.
