Na Oliveru privezanom na vezu 25 u splitskoj gradskoj luci praizvedena je predstava "Priče s trajekta", djelo tročlanog autorskog tima Anice Tomić, Jelene Kovačić i Ivora Martinića. Oni koji su očekivali punokrvnu dramsku premijeru, koju jubilarno, 70. Splitsko ljeto apsolutno zaslužuje, ostali su uskraćeni. Gledali smo happening, performance, teatar skečeva, teatar situacija, teatar doživljaja, ambijentalno kazalište.
Autoričina ideja da se od intimnih priča ljudi koji su se odazvali javnom pozivu HNK Split napravi kazališni projekt zvučala je senzacionalno. I lokacija (trajekt) za izvedbu je odlično odabrana. Produkcijski golem, zahtjevan i posve kompliciran posao uspješno je priveden kraju, međutim izostalo je "ono nešto". Činilo se kako dva i pol sata gledamo uvod u nešto što će se dogoditi, a to nikako da dogodi. Obećavajući autorski projekt nije iznjedrio spektakl. Za "wow" dojam trebalo je sve znatnije doraditi, izbrusiti, dramaturški detaljnije i preciznije obraditi.
Šetala je publika od garaže – u kojoj su se slagali škverski limovi i otvorio crveni zastor da shvatimo da smo u kazalištu – preko salona, u kojem je odigran središnji dio projekta, do paluba na kojima su glumci pojedinačno pripovijedali priče. Preko slušalica publika je mogla slušati poeziju, a gudački kvartet svirao je Oliverove pjesme. Zadnja slika posvećena je sadašnjosti, migrantima koji u potrazi za kruhom nisu imali sreću doći do željene obale.
Kapa do poda za 18 splitskih glumica i glumaca koji su plešući, pjevajući, izvodeći gegove iznijeli projekt i izdržali, rekli bi otočani (Martinić), monade.
