Večeras (10. kolovoza) kazališna publika u Splitu kreće u avanturu, ravno u "utrobu" trajekta, u "Priče s trajekta". Po vlastitoj ideji predstavu režira Anica Tomić, stavljajući njome točku na i velike sezone koju ostavlja iza sebe, a u kojoj je, među ostalim, režirala u Deutsches Theateru u Berlinu, jednoj od najvažnijih europskih kazališnih kuća.
U najavi predstave "Priče s trajekta" piše da je to bila vaša ideja. Kako vam je, i kada, sinula?
Kažu da vas ideje nađu, a ne vi njih. Ideja broda došla je intuitivno. Nakon poziva uprave da radim na Splitskom ljetu, a bilo je to prije godinu dana, razmišljala sam o tome što meni znači Splitsko ljeto, ali i ambijentalni teatar. Festivali u svojem korijenu riječi nose riječ festa, kao prostor slavlja i zajedništva, sve se to povezalo i s mojim počecima rada davnih devedesetih u nezavisnoj skupini u kojoj sam i počela promišljati kazalište koje danas kao profesionalac radim – kroz prostor i zajedništvo. Već tada sam se pitala što se događa ako neki nekazališni prostor postane mjesto izvedbe i suigre. U svojoj karijeri postavljala sam happeninge, performanse, ali i predstave u najrazličitijim prostorima, uklapala sam se u ambijente ulica, zgrada, krovova, travnjaka, mostova, pothodnika... Tu uvijek nastaju uzbudljivi i drugačiji spojevi koji su interdisciplinarni, ponekad inovativni, ali svakako uzbudljivi za gledatelje, sa svim nesavršenostima koje imaju.
Jelena Kovačić vaša je stalna suradnica, dramaturginja, no ovoga puta u autorskom je timu i Ivor Martinić. Zašto vam je trebao još jedan pisac?
Jelena i ja zaključile smo da bi bilo dobro da je uz nas Ivor, naš stari kolega s Akademije i prijatelj. Naime, Ivor je rođeni Bračanin, idealan suradnik, poznavatelj jezika i ljudi, te nekadašnji stalni putnik trajekta jer je putovao u gimnaziju u Split. Njegovo otočko djetinjstvo, ljudi i jezik s kojim je odrastao, svakako su nam pomogli da diskurzivno budemo točne. Tu je i naš stalni kompozitor Nenad Kovačić, koji je upravo na starim napjevima Mediterana proizveo jedan specifičan soundtrack, te koreografkinja Lada Petrovski Ternovšek.
HNK Split još je u siječnju pozvao ljude da im pišu svoje i obiteljske uspomene s trajekta. Kakav je bio odaziv i kakve su priče stigle?
Kad mi je ideja pala na pamet, sjetila sam se jedne priče koja se uvijek prepričavala za mojih boravaka na Otoku. Vrlo intenzivno razmišljala sam o tom mornaru, članu posade koji je plovio brodovima Jadrolinije, i pitala se što bi se dogodilo kada bi se ta priča postavila kao situacija. Zaključili smo ipak kako je najbolje pozvati ljude da s nama podijele svoje priče, sjećanja, doživljaje... HNK Split raspisao je poziv i stiglo je stotinjak priča. Bilo nam je dirljivo svakodnevne otvarati i čitati ih, jer jasna je bila želja da se priča ispriča kako bi se zadržala u sjećanju. To me podsjetilo na prapočetke kazališta.
Jesu li to samo splitske priče?
Većina priča vezana je uz Split i otoke oko Splita. Vjerujem da bi, da je poziv dulje trajao, stigle i priče od sjevera do juga, no morali smo ograničiti vrijeme kako bismo uspjeli napraviti režijsko-dramaturšku pripremu materijala, imali gotov tekst.
Za mene koja i sama vučem porijeklo s jednog dalmatinskog otoka brod (ili trajekt) mnogo su više od prometala, veze s kopnom. Jesu li oni veza sa životom samim?
Jedna putnica zapisala je da su brodovi "i radost i žalost i novitada i kino i kazalište i član familije". Mnogi životi ovisili su upravo o brzini, spretnosti, snalažljivosti kapetana i posade. Simbioza s putnicima i briga za njih dio je svakodnevice, ono bez čega se ne može. U nekom metaforičkom smislu sve su te linije arterije kojima prolaze životi. Bez brodova se ne može. Koliko je samo beba rođeno na brodovima, kod koliko su poroda pomagali posada i kapetan broda. Sve te bebe poslije su postajale počasni putnici, ljudi imaju besplatne karte za cijeli život. Uvijek se pitam kako im se upisuje mjesto rođenja, npr. "usred bračkog kanala"? Na brodovima se i umiralo, spašavali su se životi, ljudi su se zaljubljivali, vjenčavali, radovali, tugovali... Brodovi su simbol života. Budući da sada već danima intenzivno provodimo noći na Oliveru, moram reći da uživamo s posadom koju čine mornari, časnici i kapetan, i da je njihova želja da predstava uspije jednaka našoj. Ovim putem ih sve pozdravljam.
Poznavajući vaš rad, jasno mi je da kroz trajekt ide i priča o našem društvu. Je li to samo povijest?
Pokušali smo u toj montažnoj furioznoj dramaturgiji uz priče o galebovima, ljubavima, porodima i smrtima... uhvatiti i neuralgične točke Splita i otoka. Na jedan duhovit način pokazujemo turiste koji preplavljuju grad, ali i devastacije i urbanizacije koje zahvaćaju otoke, nestanak zemlje i rasprodaje za račun kapitala. Naši likovi predstavljaju živu zajednicu, i pokušali smo kroz priče zadnjih četrdesetak godina uhvatiti spleen jednoga prostora i vremena.
Koliko je tehnički zahtjevno raditi predstavu na trajektu, i još na Oliveru?
Što se tiče zadatosti broda, to je rizik s kojim smo ušli u sve. Kako je bila ogromna potražnja za koncertom u spomen na Olivera Dragojevića, Jadrolinija je morala uvesti još izvanrednih plovidbi za Velu Luku, događalo nam se da i sam Oliver mora biti preusmjeren na neku drugu "prugu", a imali smo i tehnički kvar, kada je Oliver deset sati, zajedno s putnicima i opremom za predstavu plutao morem. Jedan me glumac pitao: "...a di mi je rekvizita", a ja mu kažem: "...eno ti je plovi nasred kanala"... (smijeh). Na sve smo to bili spremni, ali predstava jest izuzetno tehnički zahtjevna, jer zvučno i svjetlosno treba savladati cijeli brod. Možete zamisliti koliko metara kabela treba provući, a sve se mora napraviti u dva i pol sata, od pristajanja broda, kada stigne iz Vele Luke, do početka predstave.
Gdje je uopće pozornica na trajektu?
Publika kreće od veza 25., gdje se događa prva scena. Zatim ulaze u garažu. Mjesto koje inače nosi tone limenih auta i kamiona postaje hinterbina, tajno mjesto koje kad se rastvori otkriva neki drugi svijet. U ovom slučaju garaža kao uterus otvara svečanost izvedbe, ona je mjesto početka ceremonije s velikim izvedbenim "gestama kazališta": crvenim zastorom, ali i ekspresionističkim doživljajem motora broda. Publika zatim odlazi u salon gdje sve naše skupljene priče postaju aktivne, rađaju se pred publikom u furioznoj montažnoj dramaturgiji. Publika sjedi u salonu, ponekad se okreće, nema klasičnu poziciju, već u gustoći događajnosti postaje aktivni sudionik. U zadnjem dijelu sve tri palube rastvaraju se u različitim fluidnim kompozicijama, unutar kojih publika bira sadržaje koje će nastaviti gledati ili meditativno slušati. Na palubama se rastvara izložba posvećena Jadroliniji i putnicima, a na helidromu se ljudi povlače u svoj intimni svijet, slušajući poeziju pjesnika po kojima su nazvani brodovi. Cijeli brod tako postaje živa organska pozornica.
Kako ste okupili glumačku ekipu?
U Splitu smo Jelena i ja radile puno puta, a u samom HNK prije nekih desetak godina kada smo radile "Melodramu". Sada prvi put radimo i s najmlađim članovima ansambla, ali i sa Snježanom Sinovčič Šiškov, koja me oduševila svojom snagom, preciznošću i strašću. Volim raditi sa splitskim ansamblom, on dijeli tu sličnu strastvenu, ludu energiju koju ja imam, otvoreni su i idu do kraja. Ovaj se projekt temelji na njihovoj snazi i zajedništvu, želji da zajedno idemo do kraja. Hvala im, svakome poimence.
Jesu li vas u pripremi predstave omele nesretne okolnosti oko Splitskog ljeta koje je, unatoč 70. obljetnici, muku mučilo s programom?
U trenutku kada sam odlučila raditi predstavu za 70. Splitsko ljeto, morala sam se odmaknuti od politizacije. U našim kazalištima uvijek postoje nesretne okolnosti ili da nježno kažem: "politika ulazi u butigu", što unosi nemir i razdor. No, davno sam se istrenirala da me takve stvari ne zamaraju. Radim ono što najbolje znam! Moj poziv je stvarati neke druge svjetove, bolje od ovih koji me okružuju, i kad imate takve premise, onda vas one štite od zakulisnih igara i peripetija. Time se nikada nisam bavila, ni u tome sudjelovala. To je jedini način da radim ono što mislim da trebam raditi, da pokušam stvoriti umjetnički čin. Konkretno, mi smo za ovu predstavu dobili svu produkcijsku i tehničku podršku, sjajna suradnja Jadrolinije i Uprave HNK Split omogućila je da se projekt ostvari, na čemu zahvaljujem cijelom tehničko-produkcijskom timu HNK Split, na čelu s intendantom Vickom Bilandžićem.
Koliko uopće redatelji "plaćaju" situaciju u našim kazalištima, kadroviranje na koje utječe politika, vječnu ideju "lako ćemo"...?
Desetljećima svjedočim da često nekompetentan kadar, politički postavljen, dolazi na pozicije. Tada se uvježbaju tih nekoliko godina koje su na čelu kazališta i zatim nestaju, a kazalište i ljudi u njemu ostaju, s većim ili manjim posljedicama. Ja kao redateljica uvijek gledam isti scenarij: ljudi ne razumiju da kazalište ne počinje od njih niti s njima završava. Šteta koja se napravi može biti velika. Desetljećima svjedočimo da su neka kazališta financijski potkradana, dok su neka slomljena, psihički i fizički. Da bi se vodilo kazalište, osim dobrog programa i vizije, potrebno je imati socijalne vještine, biti vješt u ophođenju s ljudima i hitnom rješavanju problema. To su ključni faktori. Ako me pitate strukturalno i metodološki, mislim da bi se puno stvari moglo popraviti pravim strategijama i procedurama u kojima uistinu sudjeluju stručnjaci i ljudi "s terena" koji dubinski poznaju problematiku kazališta. Dubinski bi trebalo raspravljati o tome kako se može sve skupa poboljšati, i kako zaposlenicama dati uvjete u kojima će biti sretni i zadovoljni. Nažalost, sve je uvijek povezano s novcem. Osobno, da imam moć, ozbiljno bih dizala koeficijente svim zaposlenicima, jer da bi kazalište savršeno funkcioniralo, svi dijelovi lanca moraju biti zadovoljni. Uvijek govorim kako možete vidjeti stanje u kazalištu ako porazgovarate s gospođama koje ga čiste, njihovo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo govore jako puno. Za rad u kazalištu prvenstveno je potrebna velika ljubav, to nije standardni posao koji se odrađuje. Naravno, u kazalištima ima mnogo ljudi koji imaju tu ljubav, koji su stručni, koji razumiju mehanizme. Njih često nitko ništa ne pita jer nemaju vidljivost, ali oni su ti zbog kojih kazalište ide dalje i dalje živi, sa svim manama i vrlinama.
Kako se uopće radi, stvara i održava kreativnost u takvim uvjetima?
Budući da sam počela, s nepunih 14 godina, na nezavisnoj sceni i kao dio alternative devedesetih, moji prapočeci bili su vezani uz uvjete kojih nema. Istrenirana sam i naviknuta da mogu raditi u bilo kakvim uvjetima. To nikada nije djelovalo na moju kreativnost i ideje, jednostavno rješenja pronalazim u tijelu izvedbe, literaturi... Meni kazalište nikada nije bio posao, kazalište je meni poziv. I kad uđem u kazalište i osjetim miris pozornice i upaljenih reflektora, odmah se smirim. Kazalište je moj drugi dom, prijatelj i neprijatelj, i ljubavnik. Strast koju imam već zadnjih trideset godina nikada nije popustila, iako često svjedočim da se kazalište degradira, da se ljudi ponašaju kao da su ga oni stvorili. Često gledam predstave kojih me sram, osjećam nelagodu i znam da nam nedostaje obrazovanja ili strukture koja započinje na Akademiji. Imamo ogroman problem s Odsjekom režije na zagrebačkoj ADU iz kojeg izlaze generacije koje su prepuštene same sebi, frustrirane odnosom profesora. Svjedoci smo stalnih prijava. Ako postoji istinski interes da se spasi Odsjek režije, uvjerena sam da treba dovesti potpuno nove profesore koji će napraviti novi program, krenuti ispočetka. Svojim studentima u Osijeku uvijek govorim da kazalište ne počinje od nas, pokušavam ih uvesti u povijest kazališta, ali i perfomansa i hepeninga, i svih trupa koje su obilježile 20. stoljeće. Pokušavam ih suočiti sa svjetovima koji se mogu stvoriti u kazalištu, jer biti glumac i redatelj znači biti onaj koji ima umijeće stvaranja svijeta. Uvijek se sjetim pokojnog profesora Para i riječi: "Morate ići svojim putem, ma što vam govorili. Vi stvarajte svoje svjetove."
Vi ste idealna osoba da usporedite kazališta u Hrvatskoj i svijetu, jer ove ste godine režirali u Deutsches Theateru u Berlinu, jednoj od najvažnijih europskih kazališnih kuća. Jesu li usporedbe uopće moguće?
Glumci su svuda isti, ali je njihova pozicija na njemačkom govornom području nesigurna. Svaka smjena intendanta i za njih znači odlazak, nadu da će negdje pronaći novi posao. Posebno je to komplicirano za npr. bračni par glumaca s djetetom. S druge strane, njihove plaće su odlične, nemaju potrebu snimati okolo kako bi povećali svoj kućni budžet, posvećenost je veća. Što se same strukture tiče, uz intendanta, tu je i glavni dramaturg koji je svojevrsni zamjenik ili zamjenica, te još šest dramaturga, koji su tamo spona predstave i uprave. Oni su vanjski gledači i savjetnici, rješavaju tekuće probleme, razmišljaju o naslovima, s obzirom na 30 premijera godišnje. Nadalje, budžeti su ogromni pa je lakše ostvariti neke scenske vizije. Sve je planirano godinu dana unaprijed, što ima prednosti, ali i mana, jer u trenutku kad donesete neke odluke mjesecima prije, teško ih je radikalno mijenjati kada krene rad na predstavi.
Imate li osjećaj da su kazalište i kazališni umjetnici u Europi na većoj cijeni nego u nas?
Sigurno, ako ste u ansamblu, i ako ste traženi redatelj ili redateljica. No, moramo znati da je broj glumaca i redatelja tamo ogroman. Zato znam kolika je čast što sam pozvana, što sam uopće dobila priliku i što ću tamo ponovno režirati. I samoj mi se to čini nevjerojatno jer na njemačkom govornom području ima više od tisuću redatelja.
Koji je po vama glavni problem hrvatskog teatra?
Da bi kazalište preživjelo, ono se mora događati ovdje i sada, mora se baviti temama zajednice i trenutka vremena. Pritom ne mislim da ne treba postavljati klasike, ali i za njih trebate zanatlije i vizionare. Ukratko, treba nam ozbiljna strategija koja se odnosi na cijelo kazalište, njegovo unutarnje i vanjsko funkcioniranje, a zatim mudro i pametno pojedinačno promišljanje unutar zajednice kojem određeno kazalište pripada. Ako želimo osigurati budućnost kazališta, i to ne onog prolaznog i formalnog, nego vrhunskog, moramo početi od obrazovnog sistema. No, svi su problemi rješivi uz malo dobre volje i manje ega.
U jednoj sam kolumni pisala da upravo vi svojim radom vučete nove generacije redateljica, jer profesionalno ste prisutni u kazalištu od 2007.?
Puno prije, sa šest godina, stala sam prvi put na scenu i znala da je to najsigurnije mjesto na svijetu, s kojeg imaš pravo viknuti, reći i otvoriti se. To je mjesto koje te štiti. Jedna od mojih prvih predstava, kada sam imala 15 godina, bila je "Mali princ je mrtav", s mojom alternativnom skupinom Théâtre de femmes. Već sam tada znala da će nas ljudska frustracija, bijes i ego odvesti u katastrofu. Sjećam se scene (ja sam igrala Malog princa) u kojoj sjedim, a grli me prijateljica iz razreda, koja je igrala Pilota i tada gledamo snimke ratova, atomskih bombi i katastrofa. U toj prvoj predstavi kao da sam si nesvjesno zadala put, put borbe za bolji svijet, ali i borbe za ljudskost i empatiju. Tada sam si, nesvjesno i intuitivno, odredila kazališni etički i estetski put. Godinama mi neki kolege govore da sam naivna, da kazalište ništa ne mijenja, ne nosi katarzu. Ali ja se i nakon 25 godina ne dam. I evo me, i dalje sam tu, i bit ću, dok me, kako bi rekli Dalmatinci, "ne kolpa". Radit ću samo kazalište u koje vjerujem i za koje mislim da ga je važno raditi. Uistinu mi je drago što sada postoje neke nove generacije mladih žena, redateljica, autorica koje idu tim putem... Trebat će nas još puno. Ako sam tome imalo pridonijela, jako sam sretna zbog toga. Naša su poslanja da stvaramo svjetove koje ljudi iz kazališta nose doma, o kojima razmišljaju, koji ih diraju i potresaju.
Živimo li još uvijek u vremenu kada za autorski i kritički teatar treba hrabrosti?
Za autorstvo i kritičnost uvijek treba hrabrosti, jer hrabrost je ljudska osobina koja ne ovisi o vremenu. Osobnog sam mišljenja da su ova demokratska vremena itekako umanjila hrabrost, jer manipulacije informacija kroz medije i razne mreže umanjuju pokušaje borbe. Svatko, da bi se kritički odnosio prema nekom problemu, mora u milijunima informacija procijeniti što je istina. Čovjek je danas doveden do toga da ga tek čeka borba za humanost i zdrav razum. U vremenu najvećih postignuća i silne pameti sve nam više fali razuma i empatije.
Kakvi su planovi za novu sezonu? Pretpostavljam da nakon Berlina dolaze i europske ponude, a ne samo domaće?
Pripremam veliku predstavu za Nacionalno kazalište u Innsbrucku na temu nemogućnosti revolucije, inspiriranu Horvathovim komadom "Figaro se rastavlja". Povijesno gledano, revolucije uvijek propadnu ili završe u pometovskom akomodavanju ili korištenjem situacije za svoje, ali ne opće dobro.
