Malo je koji jazz glazbenik toliko klizio kroz stilove i zvukove kao Herbie Hancock. Zato posjetitelji dupkom punog Lisinskog na njegovu preksinoćnjem nastupu nisu znali koje od njegovih lica mogu očekivati: klasičara s početka karijere 1960-ih, eksperimentatora i elektrojazzera s kraja 1960-ih, funky majstora iz 1970-ih ili synth-popera iz 1980-ih itd.
Diskografski presjek
Zagrebački koncert proveo nas je kroz sve diskografske faze ovako pojednostavljeno nacijepane Hancockove karijere: nakon uvoda izveo je rani standard “Watermelon Man” s debija “Taking Off” (1962.), 1970-e je u bisu predstavio “Chameleon” s po mnogočemu prijelomnog albuma Headhunters” (1973.), a 80-e njegov komercijalno najveći hit “Rock It”.
Stilski je najbliže bio elektrojazz fazi iz druge polovine 1960-ih kojom nije napravio samo vlastiti zaokret, nego je pomogao da tim putem pođe i sam Miles Davis. Kakva je zapravo zvučna slika koncerta trebala biti, to ipak nismo saznali jer zbog tehničkih problema pola klavijaturske opreme nije mogao koristiti, a tijekom koncerta gotovo da je više na pozornici komunicirao sa svojim tehničarem nego s članovima sastava koji su besprijekorno izvodili svoj posao. Najbolji među njima, maestralno pouzdani bubnjar Vinnie Colaiuta, davao je čvrstinu cijelog benda, možda i prejakog u dijelovima Hancockovih lirskih pasaža na akustičnom klaviru. Ali, tko zna, možda su ti dijelovi uz funkcionirajući synth bili zamišljeni potpuno drukčije.
Publika je odlično reagirala, ali ima se dojam da je uz manje, kolokvijalnim rječnikom, “prtljanja” užitak mogao biti i znatno snažniji. Razumijemo da Hancock može biti prezasićen od sviranja originalnih verzija, ali kao da je imao potrebu za dekonstrukcijom svojih vjerojatno najzaraznijih tema te su se one u dugim digresijskim solažama pripuštene tek u naznakama.
Dobro raspoloženje
I takav je koncert imao svojih trenutaka za plutanje, dakako, jer Hancock i bend sviraju sjano i višeslojno. Ali uzmemo li u obzir probleme s tehnikom koji nisu kvarili Hancockovo dobro raspoloženje i možda previše slobodan pristup prepoznatljivim skladbama kao da smo nazočili kvalitetnoj i nadahnjujućoj probi svjetskog kalibra.
