Novi toplinski val opet nas je potjerao u klimatizirane prostore, pa kada smo već vezani uz ekrane, zašto ne bismo vrijeme izdvojili za vrhunsku umjetnost. Tako primjerice i veliki Guardian predlaže neke od aktualnih umjetničkih izvedbi koje su odnedavno dostupne na streaming servisima najvećih kazališnih kuća svijeta. Na vrhu njihove liste prijedloga čaroban je balet "Kao voda za čokoladu", nastao prema istoimenom romanu Laure Esquivel, koji je objavljen u Meksiku 1989. godine, da bi nakon 1992., kada je objavljeno njegovo englesko izdanje, osvojio doslovno cijeli svijet.
Roman donosi priču o ljubavi, koju sjajno spaja s pričom o hrani jer to je priča o Titi, najmlađoj kćeri u obitelji kojoj je okrutnom obiteljskom tradicijom uskraćena ljubav njezina života. Umjesto udaje za Pedra, nju će zapasti dužnost da se brine o svojoj majci do njezine smrti, a ona svoju frustraciju liječi stvarajući, iz dana u dan, nevjerojatne kulinarske čarolije. Kada se Pedro, u želji da bude što bliže svojoj voljenoj Titi, oženi njezinom sestrom Rosaurom, strasti na imanju De la Garza proključaju baš kao voda za čokoladu.
Godine 2022. te se priče dohvatio slavni britanski koreograf Christopher Wheeldon te je po njoj stvorio balet koji je londonski Kraljevski balet izvodio u Covent Gardenu, a sada je taj naslov dodan na popis djela koja možete vidjeti na Royal Opera House Streamu. Taj najnoviji uspjeh baleta koji je nastao po slavnom romanu iznova ukazuje na sada sveprisutan trend da se klasični i neoklasični baleti diljem svijeta rade prema velikim djelima koja poznajemo iz romana i drama. Danas to rade najveće baletne kuće svijeta, a pri tome treba objasniti da takvi baleti od koreografa (oni su u velikom broju slučajeva i redatelji svojih autorskih vizija) zahtijevaju i umijeća koja nadilaze njihov uobičajen posao. Naime, za takve balete postoji samo priča, što znači da je treba razraditi u baletni sinopsis, stvoriti jedinstvene slike priče koja će se ispričati plesni jezikom, i (još važnije i teže) zna za tu i takvu priču stvoriti glazbu. U slučaju baleta "Kao voda za čokoladu" glazbu je skladao Joby Talbot, ali mnogo je češće da sam koreograf točno i "čuje" priču na kojoj radi te da za nju sam složi matricu na koju se pleše.
Balet HNK Zagreb ima nevjerojatnu sreću da za njega danas stvara dvoje koreografa koji su vrhunski majstori upravo za takav književno-baletni posao – Valentina Turcu i Leo Mujić, a slično je bilo i u njegovoj prošlosti. Taj spoj slavne prošlosti i sadašnjosti najlakše je ispričati kroz Miroslava Krležu. Godine 1976. prema njegovu kraćem romanu "Tri kavalira frajle Melanije" balet je koreografirala naša slavna koreografkinja, nekad i ravnateljica zagrebačkog Baleta, Sonja Kastl. Bio je to istinski velik balet, s Vesnom Butorac Blaće u naslovnoj ulozi. Glazbu za taj balet skladao je Boris Papandopulo, a taj je naslov obilježio drugi dio sedamdesetih i početak osamdesetih godina 20. stoljeća, godine u kojima je Zagreb imao moćan baletni ansambl muških plesača koji su bili spremni za najveće baletne izazove. Predvodio ih je Štefan Furijan, tada najveća baletna zvijezda Hrvatske, a uz njega plesali su i Marin Turcu, Dinko Bogdanić, Mladen Drakulić, Juraj Mofčan...
Desetljećima poslije, u svibnju 2017. Krleže se prihvatio Leo Mujić i stvorio balet "Gospoda Glembajevi" za koji je kritika rekla kako je upravo to bio najtočniji prikaz svih emocija koje je Krleža ugradio u svoju veliku dramu. I dok je Sonja Kastl imala gotovu glazbu za Melaniju, Mujić je za Glembajeve sam izabrao glazbu. Temelj te prekrasne glazbene matrice bila je " Mondscheinsonate" Ludwiga van Beethovena (koju je Krleža upisao u svoju dramu jer to je "sredstvo" kojim zavodi barunica Castelli, a ostatak djela Sergeja Rahmanjinova.
"Glembajevi" su tako nastavili listu velikih baleta koje je Mujić radio upravo prema velikim literarnim predlošcima, a zagrebačku je publiku osvojio 2014. godine baletom "Ana Karenjina", na kojem je surađivao s Valentinom Turcu. Bio je to svojevrstan "veliki prasak" kreativnog dvojca koji je u godinama koje su slijedile, svaki svojim jedinstvenim autorskim rukopisom, obilježio zagrebački balet. Na "Ani Karenjinoj" Valentina Turcu radila je na scenskoj adaptaciji romana i dramaturgiji, Leo Mujić balet je koreografirao, a za njega su zajedno izradili autorski glazbeni koncept. Dovoljno je reći da je upravo to djelo stojećim ovacijama ispratila i ruska publika u svibnju 2017., kada je Balet HNK Zagreb prvi put u svojoj povijesti nastupio s cjelovečernjim baletom u svjetskoj baletnoj metropoli – Sankt Peterburgu, ali i da je najbolja vijest s presice na kojoj je uprava HNK Zagreb najavila sezonu 2023./24. glasila da se Leo Mujić vraća u Zagreb i da će raditi balet prema Shakespeareovu "Hamletu".
Najbolje europsko djelo 2018.
Nakon "Ane Karenjine" i "Glembajevih" Leo Mujić koreografirao je i režirao još jedan veliki balet, "Ponos i predrasude" prema istoimenom slavnom romanu Jane Austin, dok je Valentina Turcu 2018. stvorila baletno remek-djelo, prvi zagrebački baletni naslov koji se našao među pet najboljih europskih baleta te godine, balet koji je u konačnici londonski Dance Europe Magazine proglasio najboljom baletnom produkcijom 2018. godine. Svoju viziju "Smrti u Veneciji" Valentina Turcu nazvala je dramskim baletom koji je nastao prema motivima istoimenog romana Thomasa Manna, a ona je ovdje bila gotovo pa apsolutna autorica. Naime, za balet je adaptirala roman, izabrala glazbu Gustava Mahlera (što je bila i svojevrsna posveta njezinoj pokojnoj mami, velikoj balerini Maji Srbljenović-Turcu, koja je 1981. godine briljirala u baletu "Pjesme ljubavi i smrti" Milka Šparembleka) te kreirala koreografiju i režiju, pri čemu su joj ključnu potporu da zaokruži svoju autorsku viziju pružili scenograf Marko Japelj i kostimograf Alan Hranitelj.
Nakon "Smrti u Veneciji" Valentina Turcu prihvatila se 2022. godine još jednoga velikog literarnog predloška i stvorila finom erotikom nabijen balet "Gospođa Bovary" prema motivima istoimena romana Gustavea Flauberta. Nastao je tako balet koji je roman što je sablaznio francusko društvo 19. stoljeća "prebacio" u naše vrijeme jer autorica je u toj priči prepoznala naše živote i naše vrijeme, pa je njena Emma žena izgubljena u konzumerizmu i lažnoj sreći koja dolazi iz obilja, a balet kao cjelina postao je i priča o načinu na koji danas mnogi tragaju za ljubavlju. Treba stoga držati palce da nam se i Valentina Turcu što prije vrati u zagrebački balet s novom literarno-baletnom vizijom.
