U ponedjeljak je zagrebačka publika vidjela još jedno djelo koje je nastalo u sklopu Konzorcija hrvatskih narodnih kazališta, balet "Čajkovski", još jedan koprodukcijski projekt zagrebačkog i riječkog HNK. Priča je to u kojoj koreograf Cayetano Soto (on uz dramaturga predstave Darija Sušu potpisuje i koncept predstave) traga za čovjekom skrivenim iza velikog umjetnika, jednog od najvećih ruskih i svjetskih skladatelja.
Autorski dvojac, predvođen koreografom inspirativnog stila, čini to ponajprije senzacionalnim izborom glazbe koja je još jednom dokazala koliko naša kazališta propuštaju kada svoje suvenirnice pune banalijama, a ne istinskim umjetničkim materijalima, jer CD s ovom glazbom (uz samog Čajkovskog ima tu i Mozarta i Sinead O'Connor) zasigurno bi bio tražena roba u oba kazališta.
Nakon glazbe dolazi koreografija, na trenutke se čini da je na rubu groteske jer u prvoj sceni vidimo tek dva pokreta ruku koji jasno u misli prizivaju najslavniji bijeli balet svih vremena "Labuđe jezero", kojem je pripala i poetska scena smrti na samom kraju predstave. No ta je koreografija, u kojoj su najljepši dueti, u službi priče o umjetniku koji je prikazan kao krajnje nesretan čovjek razapet između vrhunskog stvaralaštva i onog što se ne smije reći i pokazati, a to je njegova žudnja prema muškarcima. Soto i Suša ovdje su i scenografi (sve je crno) i kostimografi (pleše se u crnim sjajnim trikoima koji nalikuju ronilačkim odijelima), a oblikovali su i svjetlo. Isprva se čini da ga je premalo, jer neki pokreti ostaju u mraku, ali oči se brzo naviknu na tu tminu koja najbolje oslikava stanje duše, i u kojoj kostimi, zamišljeni kao druga koža plesača, najbolje dolaze do izražaja.
U konačnici "Čajkovski" je balet koji nam se morao dogoditi baš sada u kulturi otkazivanja, kada je bilo pokušaja da se i djela velikog skladatelja, koji je označen kao rusko blago, gurnu pod isti nazivnik s ruskom invazijom na Ukrajinu, kao da on na bilo koji način može biti "kriv" za poteze sadašnjih vladara.
