Ljudi prevarili ste se; niti je Tram 11 zabranjen, niti je istina da njihova albuma “Jedan & jedan” “neće biti”. Bit će ga, ali će na njemu zarađivati i promovirati ga General Woo, a ne diskografska etiketa Menart koja ga se naknadno odrekla nakon objavljivanja. Pirova je to pobjeda pseudocenzure koja je sad zadovoljena, kultura otkazivanja je trijumfirala, ali se zapravo ništa nije promijenilo na tržištu i u hrvatskoj stvarnosti.
Odlično realizirana ploča
Ili, kako je jedan čitatelj poručio u svom komentaru: “Još samo info, kako i gdje kupiti album?”
Kako vidimo, nakon objave raskida ugovora između Tram 11 i diskografske kuće javljaju se mnogi koji sada govore o kompromiserstvu u obračunu s dojučerašnjim reperskim pulenima upitnih ideoloških svjetonazora i nejednakom metru kojim se mjeri desni i lijevi politički angažman. Govor mržnje? Ima ga koliko hoćete, ali nažalost ima ga svuda oko nas, a pitanje je jesu li samo Tram 11 krivi za njega, ako jesu, ili bi još netko mogao potpasti pod tu definiciju?
Ili, kako sam rekao neku večer: “Dok ih sud ne zabrani, ljudi imaju pravo govoriti o čemu god žele. Rječnik kojim se Tram 11 obračunavaju s neistomišljenicima na političkoj sceni zaista je brutalan. Politički se uopće ne slažem s njima, ali se radi o tehnički odlično realiziranoj ploči.”
Sadržaj albuma “Jedan & jedan” otvoreni je desničarski bunt u kojem bez političke korektnosti, brutalno i iz svih oružja General Woo i Target nemilice “pucaju” po političkim protivnicima. Tko to nije znao, taj se pravi bedast. Optuživati rock-kritičare za sadržaj albuma koji je dobivao pozitivne recenzije zbog svoje artističke uspješnosti podjednako je glupo kao i optuživati Einsteina za posljedice izuma atomske bombe. Taj album i dalje smatram jednim od ključnih političkih iskaza ove godine, ma koliko se s njime ne slagao, i odlično uobličenim radom koji svoju ideološku podlogu razlaže artistički uvjerljivo iako se s njom ne slažem.
Za razliku od Thompsona, Škore ili njihova istomišljenika Zlatka Hasanbegovića, Tram 11 su glazbeno talentirani desničari, pa čak i ako su sa spomenutima na zajedničkim večerama koje mi se gade. Paradoks je ponajviše u tome što smo i Aleksandar Dragaš u Jutarnjem i ja u Večernjem listu naveli o čemu se na albumu radi, procijenili da je riječ o, kako je Ilko Čulić naveo u svom tekstu na portalu glazba.hr, “jednom od najkompletnijih i najkontroverznijih domaćih albuma”, a osobno sam čak i navodio sporne dijelove tekstova pjesama, nakon čega samo naivci nisu mogli razumjeti tematiku.
Dapače, dok u recenziji albuma u Večernjem listu nisu objavljeni dijelovi tekstova pjesama s albuma i o njima se povela rasprava na društvenim mrežama, u domaćem javnom prostoru o tome se uopće nije govorilo. Čak ni u gostovanju Tram 11 u RTL Direktu nije se pozabavilo svime onime o čemu se priča posljednjih dana. Upravo su naše recenzije prouzročile “naknadnu pamet” kojom su se svi mogući komentatori danima poslije politički korektno upleli u priču oko Tram 11.
Ukratko, da nije bilo nas, priča o Tram 11 prošla bi nezapaženo i nikada se ne bi razvila aktualna polemika, niti bi General Woo mogao uskoro očekivati nekoliko rasprodanih dvorana velikog Doma sportova. No takvog govora mržnje u domaćem javnom prostoru ima i previše, od političara u Saboru do komentara čitatelja, od “komunističkih gojenaca” i “plamenih jazavaca” do izreke “Nije za mudraca nego za madraca” i nadalje, a čuju se i priče o tome što jest, a što nije genocid, da nabrojim samo neke s najviših državnih pozicija.
”Umjetničko izražavanje važnije je od tvojih i mojih osjećaja”, nekada je bila poruka dana. “Simpatično mi je to što rade Vučić i Plenković, a sad ću vam reći nešto što se neće svidjeti nekima u Sarajevu”, govorio je nedavno Slavoj Žižek, te dodao: “Ja sam protiv toga, brinu me umjetne granice. Recimo, neka Srbi imaju Republiku Srpsku, neka Hrvatska dobije Hercegovinu”. Damien Hirst raspolovio je kravu na izložbi i svi su se zgražali, a Andy Warhol umnožio je sliku električne stolice za pogubljenje.
Ni humoristična serija “Allo allo” s pričom o simpatičnim nacistima spram opasnog Herr Flicka, o nemuštom francuskom pokretu otpora i Reneu koji podvodi vlastite konobarice Gestapou danas se ne bi mogla snimiti. Prvom prilikom kad Oliver Frljić uprizori svoj teatar, a pobune se protivnici, postavit će se pitanje zašto su Tram 11 bili problematični, a on nije.
Ako je to cijena koju treba platiti ljevica da bi desnica bila zadovoljna, sami ste to tražili, ali nemojte se kasnije praviti da niste. Možda kod nas nema dovoljno uvjerljivih albuma s izravnom političkom tematikom pa su se glazbeni kritičari našli iznenađeni načinom na koji su Tram 11 svoju “desnu” političku viziju – može i bez navodnika – artistički uobličili u, i dalje tvrdim, odličan povratnički album “Jedan i jedan”.
No usprkos tome što smo i Dragaš i ja u recenzijama albuma spominjali problematične stihove i (još uvijek dopuštenu) desnu političku orijentaciju Generala Wooa i Targeta, nalijepili su nam etiketu ljudi koji to o čemu Tram 11 govore nisu nazvali pravim imenom – hrvatskim neofašizmom.
Doduše, i sad smatram da je kod nas puno jasniji termin “razjarena desnica”, koji sam upotrijebio i usput precizno navodio teme albuma. E sad, ako nas dvojica, koji ni po čemu nismo dio desničarske škole domaće scene, kritičarskim metrom procjenjujemo i raščlanjujemo domete novog albuma Tram 11 i nabrajamo u njemu – makar se i politički ne slagali – elemente očito postojeće i glazbeno uvjerljivo složene ploče kao kronike stvarnog vremena u kojem živimo, koja su takva kakva jesu, ispadamo kompromiseri koji nisu dovoljno pljunuli “neofašistima u oči”, zaključak je samo jedan.
Ili smo mi dovoljno liberalni da možemo “progutati” i “pročitati” i sadržaj s kojim se ne slažemo, navodeći detalje priče i ploče, pa i problematične stihove, ili su naknadni kritičari Tram 11 koji spominju samo ideološki sektor nesposobni prihvatiti išta izvan svog ideološkog obzora, a spremni su zabraniti sadržaj koji očito postoji, ali nije im po volji.
Imaju li album godine
Bilo bi lijepo da se slažemo oko sadržaja, ali on je, nažalost, takav kakav jest, a živimo u vremenima u kojima živimo. Pametni ljudi koji čitaju recenzije samo će na temelju nabrajanja svega što Tram 11 poručuju donijeti logičan zaključak, ali čini se da problem nije u tome, nego u činjenici da bismo, čini se, trebali prokleti Tram 11 i osuditi ih na vječni mrak šutnje, iako se njihov govor nimalo ne razlikuje od puno toga što svakodnevno čujemo u govoru nekih političara u Saboru, u medijima ili u komentarima ostrašćenih čitatelja.
Stoga, čini se da je jedino rješenje osnovati komisiju za šund i zabraniti Tram 11? Ne moramo se slagati s njima, ali braniti im mogućnost da kažu to što hoće bilo bi jednako pogubno kao i da se ta mogućnost zabrani svima onima protiv kojih, očito, Tram 11 jesu. Dok ih sud ne zabrani zbog govora mržnje, njihov album javno je vlasništvo dano na uvid svima koje zanima. Ovim potezima samo će dobiti na popularnosti i zaista postati “album godine” uz svoje društvene implikacije i reakcije koje je izazvao, ma koliko se mi ne slagali s njima.
Sta ste se uskoprcali jugoslaveni