Početkom srpnja američki kinoprikazivač AMC pohvalio se da je više od dvadeset tisuća ljudi rezerviralo karte da bi pogledalo filmove "Barbie" i "Oppenheimer" istog dana, a do premijere taj je broj sigurno još porastao. Oko oba filma diglo se puno prašine, a producentske kuće tvrdoglavo su ustrajale na istom terminu te su gledatelji dobili rijetku priliku istog dana pogledati dva različita filma od kojih se puno očekuje. Američki web-portal Vulture, posvećen modernoj kulturi, uposlio je svoje novinare da preciziraju kojim redom treba gledati filmove. Svi su se jednoglasno složili da oba filma treba gledati u jednom danu, a najdalje je otišla jedna njihova novinarka koja je napisala da obavezno treba gledati prvo "Barbie", a potom "Oppenheimera" pa ponovno "Barbie". Pa ako već trebamo (moramo?) pogledati oba filma istog dana, nekako je logično oba filma ocijeniti i usporediti u istom tekstu.
Na prvi pogled, pa i drugi, reklo bi se da ne mogu postojati filmovi koji se više razlikuju. Jedan se film reklamira kao tipična ljetna vrckava razbibriga, a drugi je monumentalna studija čovjeka koji je najzaslužniji za nastanak atomske bombe. Jedan film pršti ružičastom u svakom svom kadru, a u drugom, premda traje tri sata, ta se boja nikad ne pojavljuje. Imaju li ta dva filma išta zajedničko? Zapravo imaju, čak i više nego što biste pomislili a da niste pogledali filmove. Sličnosti koje odmah nakon gledanja upadaju u oči su one čisto zanatske: oba filma sjajno su režirana, odglumljena i snimljena, svaki na svoj način. U oba filma najproblematičnija je završna trećina. Glazba ima jako važnu ulogu, opet na različite načine. No paralele između dva filma mogu se povući i na sadržajnom planu, premda je prije gledanja teško naći bilo kakvu poveznicu između dječje lutke i znanstvenika čije je životno djelo atomska bomba.
VEZANI ČLANCI
"Barbie" redateljice Grete Gerwig počinje tako da naratorica (Hellen Mirren) objašnjava kako je nastala popularna lutka. Nekad davno sve lutke imale su oblik ženske bebe, a onda je Mattel napravio lutku s likom žene. Taj dio filma napravljen je u stilu filma "2001: Odiseja u svemiru". Među djevojčicama koje se igraju mama svojim bebama odjednom se pojavljuje golema Barbie (Margot Robbie). Jedna je djevojčica dotakne i počinje uništavati svoje bebaste lutke u sceni koja je silno zabavna ako poznajete Kubrickov film (većina ciljane populacije filma nema pojma o uzoru pa se u prepunom kinu jedva čuo poneki sramežljivi hihot). Barbie je revolucionirala svijet igranja kao nijedna prijašnja igračka. A Oppenheimer je revolucionirao cijeli svijet svojim izumom. Koja je revolucija bolja? Koja je važnija? Ovisi koga pitate.
Struktura "Oppenheimera" redatelja Christophera Nolana nije pravocrtna kao u "Barbie". Nolan voli nelinearnu naraciju, što znamo još od "Mementa". Film skače naprijed-natrag kroz vrijeme, a da se ne bismo pogubili u događajima, neki su dijelovi filma crno-bijeli, a drugi u boji. Scenarij je nastao prema knjizi "Američki Prometej: Trijumf i tragedija J. Roberta Oppenheimera" te možda baš zbog toga na samom početku filma čujemo priču o Prometeju, koji je ljudima dao vatru i potom bio osuđen na vječnu kaznu. Nešto slično dogodilo se Oppenheimeru (Cillian Murphy), isprva su ga slavili jer je ljudima otključao nevjerojatnu snagu atomske energije, no kasnije je bio žestoko napadan i osporavan. Ona otrcana fraza o "revoluciji koja jede svoju djecu" u njegovu se slučaju pokazala prilično točnom. Nakon što je američkoj vojsci isporučio bombu, na površinu je isplivala njegova teška narav, koketiranje s komunizmom te nemoralno ponašanje. Ništa od toga nije bilo bitno dok je radio bombu, a poslije je postalo nepremostiva i neoprostiva razlika.
Barbie je bolje prošla. Revolucionarnu lutku revolucija je tek malo žvaknula i ispljunula. Barbie živi u Barbie Landu u kojem je svaki dan savršen, no ako vlasnica lutke u stvarnom svijetu ne postupa dobro s njom, u Barbie Landu stvari se pogoršavaju. Jednog jutra Barbie se probudi s ravnim stopalima umjesto onima prilagođenim visokim potpeticama koje stalno nosi. Glavna junakinja je Stereotipna Barbie (Robbie), od koje je sve počelo, i dok su druge barbike liječnica, astronautkinja, predsjednica, pa čak i dobitnica Nobelove nagrade, Stereotipna Barbie ima zadatak samo se zabavljati i biti lijepa, što među ostalim znači stalno nositi visoke potpetice, čak i dok spava. I kad se stopala izravnaju, Barbie mora poći do Čudne Barbie (Kate McKinnon), koja joj govori da istinu mora potražiti u stvarnom svijetu. U sceni koja se reflektira na onaj poznati prizor biranja pilula u "Matrixu," Čudna nudi Stereotipnoj izbor. Stereotipna izabire krivo, no Čudna je prisiljava da ode do stvarnog svijeta, a na putu joj se prikrpa i Ken (Ryan Gosling), koji je beznadežno zaljubljen u nju. Barbie pali radio u svom ružičastom autu i uz zvuke vesele pjesme Ken i ona odlaze u stvarni svijet.
VEZANI ČLANCI
U trosatnom "Oppenheimeru" ima jako puno glazbe koju je napisao Ludwig Goransson. Glazba gotovo da se i ne gasi tijekom filma. Nije to tek pozadinska glazba, već ona aktivno sudjeluje u priči i tumači događaje koje gledamo. Primjerice, Goransson je napisao partituru bez udaraljki jer se ritam bubnjeva dovodi u vezu s vojskom a premda je radio za vojsku, Oppenheimer nikad nije bio vojnik (tek u jednoj sceni vidimo ga u uniformi, da bi već u sljedećoj opet bio u civilu). Zašto čujemo toliko glazbe, najbolje shvaćamo u sceni testne eksplozije atomske bombe u srpnju 1945. u Novom Meksiku (jedina eksplozija koju vidimo). U trenutku eksplozije glazba utihne, nema zvuka i kinodvoranu preplavi gromoglasna tišina koja traje i traje. "Postao sam Smrt, uništavač svjetova" jedine su riječi koje čujemo prije nego što zagrmi zvuk eksplozije. Stih je to iz Bhagavad Gite, zbog koje je Oppenheimer naučio sanskrt kako bi mogao čitati knjigu na izvornom jeziku. Isti postupak ponavlja se još jednom kad Oppenheimer izlazi pred svoje suradnike kako bi objavio da je bačena bomba na Hirošimu. Publika urla, no mi to ne čujemo, slika postaje isprano bijela kao da je osvijetljena razarajućim sjajem eksplozije a zvuk zamukne. Na potpuno isti način Nolan režira još jednu scenu prije samog kraja filma. Oppenheimer je na saslušanju pred komisijom jer mu njegov šef iz Los Alamosa Lewis Strauss (Robert Downey Jr.) iz osobnih razloga (nije trpio Oppenheimera zbog jedne prastare uvrede) želi dokinuti odobrenje da i dalje radi na projektu. U trenutku kad Oppenheimer gubi odobrenje, gledamo prizor identičan onima koje smo već dvaput vidjeli: slika postaje bijela, a zvuk nestane. No to je već viđeno i zapravo nepotrebno. Je li Oppenheimerovo saslušanje i gubitak dozvole za ulaz u vojni kompleks zaista toliko važno da se filmskim postupkom izjednačava s eksplozijom atomske bombe? Nolanu očito jest jer je saslušanju posvetio cijelu zadnju trećinu filma. Saslušanje je važno, ali možda ne baš prosječnom gledatelju i ne baš za toliko filmskog vremena. Umjesto klimaksa, a već smo vidjeli scenu tog intenziteta, scena je otklizala u nepotrebnu repeticiju.
Sličan trenutak proživljava i Barbie. U Barbie Landu svaki je dan savršen i svaki provod je najbolji. Svi se divno zabavljaju, svi su sretni i zadovoljni, glazba je očaravajuća, ne može bolje. Tijekom jedne zabave Stereotipna Barbie upita druge barbike i Kenove razmišljaju li ikad o smrti? Glazba se prekida uz škriputav zvuk i svi se ukoče u nevjerici. Gerwig taj postupak koristi samo jednom jer je u Barbie Landu takvo pitanje ekvivalent atomskoj bombi u stvarnom svijetu i jedna jedina eksplozija, odnosno pitanje, dovoljno je da uzdrma temelje savršenog svijeta. Svi su zapanjeni, a ni sama Barbie ne zna kako joj se to pitanje pojavilo u glavi. Iduće jutro njezina stopala su ravna i mora u stvarnom svijetu pronaći osobu zbog koje misli o smrti. Barbie je sanjala djevojčicu Sashu (Ariana Greenblatt), no zapravo je Sashina majka Gloria (America Ferrera) ona koja je "pokvarila" savršenu Barbie, jer Gloria mašta o Barbie koja se bori s celulitom i nesavršenostima stvarnih žena.
U jednoj od najlucidnijih scena Barbie o sebi govori kao o ružnoj i manje vrijednoj, a naratorica se izravno obraća gledateljima i kaže da je uistinu teško povjerovati u te riječi kad ih izgovara ljepotica Margot Robbie. U "Oppenheimeru" nema pandana toj sceni, iako se slavni fizičar dobar dio života gadio sam sebi zbog onog što je radio. Bio je svjestan da atomska bomba može okončati rat, no s druge strane shvaćao je kakve užase njegov izum donosi svijetu. U knjizi koja je izvor za film nalazi se i podatak da je sebe prezirao i izgladnjivao, no umjesto retrospekcije slične onoj kroz koju prolazi Barbie, mi gledamo saslušanje koje treba poniziti Oppenheimera. Šteta, jer saslušanje zbog dužine prestaje biti zanimljivo, pogotovo nakon što smo već vidjeli ključni trenutak filma.
VEZANI ČLANCI
I "Barbie" ima sličan problem u zadnjoj trećini. Kad se napokon vratila u svoj svijet, Barbie otkriva da je stigla u drukčiju stvarnost od one koju je napustila. Vlast su preuzeli Kenovi i uredili svijet po svojemu pa se tako Kenu dodjeljuje Nobelova nagrada za konje, što god to značilo, a barbikama je glavni cilj u životu ispunjavati Kenove želje. Čak ni Čudna Barbie ne zna kako riješiti problem, no Gloria iz stvarnog svijeta ima rješenje: motivacijskim govorima vratit će pamet barbikama i vratiti stari, ružičasti poredak. Sve je to prikazano malo neuvjerljivo i zbrzano, nije zabavno kao prvi dio filma. A kad bolje razmislite, lako je razumjeti pobunu Kenova. U Barbie Landu Barbie je sve, od konobarice do nobelovke, a Ken je samo Ken. Točnije, Ken je – plaža. Ne spasilac, nego tip koji se izležava na plaži i surfa na valovima. Pa tko se ne bi pobunio na njegovu mjestu? Kad je Ken vidio kako muškarci funkcioniraju u stvarnom svijetu, shvatio je da stvari mogu biti i drukčije od "pink ordera" koji vlada u Barbie Landu. Zanimljivo je da se Ken u stvarnom svijetu požurio u knjižnicu i nabavio knjige iz kojih je izvukao ideje kako promijeniti Barbie Land. Ken i Oppenheimer čitaju (ne iste naslove, Ken radije uzima knjige o konjima), a Barbie je savršena pa ne mora čitati (čak ni uz dobitnicu Nobela za književnost nikad ne vidimo knjigu). No ni Ken ni Oppenheimer nisu se previše okoristili knjigama: Ken je napravio najprimitivniju vrstu patrijarhata u kojoj muškarci samo loču i žderu – pa se s pravom pitamo zašto je uopće dizao pobunu jer je otprilike isto radio i kad je bio "plaža". Oppenheimer je, usprkos Bhagavad Giti, Marxovu Kapitalu i ostalim pročitanim naslovima, ipak odlučio napraviti atomsku bombu, što su Einstein i drugi znanstvenici odbili učiniti.
Naposljetku, red u Barbie Landu opet je uspostavljen, Barbie je glavna, a Ken je opet Ken. Tek na kraju filma čujemo da će možda jednom i Ken moći biti sve i svašta poput svoje djevojke jer će se Barbie Land i dalje mijenjati zahvaljujući novim Mattelovim lutkama. I opet možemo povući paralelu s drugim filmom. Oppenheimer je napravio atomsku bombu, ponosan je na svoje djelo, drago mu je što je bomba pomogla da se uspostavi red u svijetu i okonča rat. Žali jedino što nije bila prije gotova da je bace na Hitlera, ali žestoko se protivi izgradnji hidrogenske bombe koju priziva Edward Teller (Benny Safdie). Jednom će možda naš svijet biti svijet bez bombi, no na kraju Drugog svjetskog i početku hladnog rata nova i još snažnija bomba je imperativ. Tko se s time ne slaže, mora prepustiti svoje mjesto zagovarateljima rata. Njegova sudbina slična je onoj Alana Turinga, čiju smo priču gledali u filmu "Igra oponašanja". Turing je bio osuđen zbog homoseksualizma, a Oppenheimeru su prišili komunizam. I jedan i drugi prekasno su dobili priznanja koja zaslužuju.
Barbie i Oppenheimer imali su najbolje namjere i željeli su promijeniti svoj svijet u ljepše ili sigurnije mjesto. Ni jedan ni drugi lik nisu uspjeli ostvariti baš takvu viziju o kojoj su maštali i moguće je da je upravo to najveća i najbitnija sličnost ovih filmova. I možda je u nestabilnom svijetu u kojem živimo svetogrđe uspoređivati "Oppenheimera" s filmom o lutki, pa bila to i najslavnija lutka na svijetu. A možda je upravo ovaj i ovakav, divan i grozan svijet koji su oblikovali i Barbie i Oppenheimer, najbolji od mogućih svjetova i razlog da se oba filma pogledaju istog dana. Tko zna, možda vam se čak i svidi takav način gledanja. A lančano gledanje filmova možda dovede do lančane reakcije u vašoj glavi koja će vas potaknuti da više razmišljate, ako već ne o igračkama, onda barem o našem svijetu kao mogućem boljem mjestu za život.
VIDEO Mladi, ludi ili oboje? Tajfun poplavio crkvu, mladenci se ipak vjenčali
woke remek-djela