Milana Vuković Runjić rođena je 20. ožujka 1970. godine u Zagrebu. Iza nje je prilično opsežna bibliografija, što i ne čudi jer piše i poeziju, romane, priče i eseje, a odnedavno i knjige za djecu. Posljednjih je godina iznimno aktivna i kao kolumnistica, i to kolumnistica koja je surađivala i sa stranim uglednim novinama i časopisima.
Formalno obrazovanje stekla je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je dipomirala filozofiju i komparativnu književnost, a potom i magistrirala. Trenutačno piše i doktorat. Suvlasnica je i nagrađivana urednica u izdavačkoj kući Vuković&Runjić (dobila je nagradu Kiklop za urednički rad 2005. na pulskom sajmu knjiga i autora), a u svibnju 2016. i Nagradu grada Zagreba za književni rad. U hvaljenoj knjižari u središtu Zagreba u Teslinoj ulici već godinama vodi programe kao što su to Klub kreativnih žena ili pak udrugu Artisti i literati. Vodila je i emisije na Hrvatskoj televiziji, primjerice "Male noćne razgovore" s Danielom Rafaelićem. U vrijeme kada je gradonačelnik Zagreba bio Milan Bandić bila je i (doduše prilično kratko) zagrebačka pročelnica za kulturu, zastupnica u Gradskoj skupštini, predsjednica Odbora za izbor i imenovanja te članica Odbora za kulturu i Povjerenstva za ravnopravnost spolova grada Zagreba, pa ima i političkog iskustva.
Književnica ste, nakladnica, urednica knjiga, kolumnistica... Bili ste i pročelnica zagrebačkog Ureda za kulturu, organizirate književne salone, pokrenuli ste i program čitanja u vrijeme kada je Kolinda Grabar-Kitarović bila predsjednica Republike... Ali koja vam je od tih aktivnosti najvažnija?
Kad me moja kći s tri-četiri godine pitalas što ja, zapravo, radim, jer uvijek me gledala angažiranom u raznim poslovima, rekla sam joj da mi je najvažnije pisati priče. Prije svega sam pisac. Dopuštam si tu riječ, "pisac", a ne "književnica", jer si ju je dopustila čak i Marguerite Duras. Najsretnija sam kad u glavi imam priču koju ću napisati, a najnesretnija kad je ne stignem napisati. Mnogo sam vremena provela pišući za novine. U vrijeme kad je "print" bilježio velike naklade, tjednici od 150 do 250 tisuća primjeraka, pisala sam kolumne. Možda sam najviše bila zamijećena sa "Seksopolisom" u "Globusu". I dandanas ljudi mi kažu: "Ja sam mislio/mislila da si ti ona glupača iz 'Seksopolisa', a kad ono ti se baviš starijom hrvatskom književnošću." "Seksopolis" je bio zauvijek obilježen svojim imenom. Premda je bio parodija, travestija i svojevrsno ruganje svim "novim vrijednostima" koje su nam se kroz tada megapopularnu seriju "Seks i grad" nametale, kako sam na slici uz kolumnu čučala u dekoltiranoj haljinici, a ljudi su i tada više gledali slike nego čitali tekst, morala sam se suočiti s time da će se moja kolumna nekima sviđati iz sasvim neočekivanih razloga, a drugima biti odbojna iz još neobičnijih, "gledaj glupače kako čuči", razloga.
Kad sam na sajmu knjiga u Frankfurtu ženi književnika Davea Eggersa, Vendeli Vidi pričala o tome da u stvari pišem svojevrsni anti-"Seks i grad", došlo je do angažmana u književnom časopisu "Believer" iz San Francisca, gdje sam također pisala "Seksopolis", a do moje kolumne objavljivanja je kolumna Nicka Hornbyja. Potom sam počela pisati i za tjednik "Internazionale" u Rimu, čiji su ljudi do mene došli tako što su me čitali u "Believeru", a za slovensko "Delo" pisala sam kolumnu "U raljama života". Izvjestan sam broj godina provela kao "međunarodni kolumnist", što je bilo zabavno dok je trajalo, a nije ostavilo ožiljke kad je nestalo. Niz godina bila je tu i "Draga Milana" iz 24sata, vatromet ludih pitanja i šašavih odgovora, koji bi, prema Northopu Fryeu, svakako bili smješteni u niži tip književnosti. Koketiranje s trivijalnošću nikad me nije osobito brinulo, premda je stvaralo neku gužvu u percepciji, pa sam nerijetko boravila na udaljenim polovima od "glupače" do "intelektualke", ovisi o tome jesu li me ljudi doživljavali kroz knjigu o Matošu i Proustu ili kroz moje kolumne. Premda, sve je to napisala ista ruka, sve su to moje rečenice, o svemu tome sam promišljala, ma kako "uzvišeno" ili "nisko" bilo. Cijelu malu seriju knjiga napisala sam za objavu na kioscima, istovremeno, pisala sam knjige poput "Hotela u oblacima 1914." gdje kao na spiritističkoj seansi sazivam protagoniste "srpanjske krize" koja je prethodila Velikom ratu. Za potrebu te knjige iz mrtvih sam digla Matoša koji je umro samo tri mjeseca prije atentata u Sarajevu. Rubna psihička iskustva i doživljaji koji graniče s nadrealnim, kao u knjizi priča "O živima sve najbolje", obilježili su kako moj život, tako i moje knjige, a elementi fantastičnog u svemu što sam pisala zbunjivali su čitatelje, nerijetko i smanjivali njihov broj. Neke su moje knjige poput "Prokletih Hrvatica" dočekale respektabilne naklade, dok su neke doslovce prolazile ispod radara. Pišem puno, jer život sa svim svojim izazovima kao da mi nije dovoljan - uvijek vodim još jedan, paralelan, u knjizi. I pjesme oduvijek pišem, samo ih rijetko objavljujem - pokažem ih nekomu i to je sve. Sve drugo što mi se događalo doživljavala sam kao neku ulogu na sceni. Možda mi je najveći izazov bio naći se u ulozi pročelnice, jer tek kad se zateknete na "poziciji moći" shvatite koliko ste, u biti, nemoćni, koliko se promjene koje želite napraviti ne odvijaju brzo, a još manje glatko. Moj kratki mandat obilježili su potresi i pandemija, tako da ne mogu reći da mi je ostao u lijepoj uspomeni. Premda to nije bio djelokrug Ureda za kulturu, mučio me i vječni pogled na skele naše katedrale, čak sam se popela na njezin vrh: mislim da smo jedinstveni po tome što nam dulje traju radovi na obnovi zvonika nego sama gradnja zagrebačke prvostolnice, što je potres, naravno, dodatno usporio, tako da se ljudi koji su vidjeli katedralu bez skela približavaju četrdesetima. Ne znam što se trenutačno događa s katedralom i hoćemo li je, i kada, vidjeti bez skela.
I u najnovijem romanu "More ili san", u kojem se bavite autobiografijom, ističete lik oca, poznatog odvjetnika, pisca, ali i suca koji je bio i predsjednik Vrhovnog suda. Koliko je na vaš život utjecala majka?
Teško je reći koji je od njih više na mene utjecao. Imam tatinu narav, to je sigurno, no mama ima onu umjetničku dušu u kojoj se uvijek zrcalila moja. Djetinjstvo sam provela okružena ljubavlju i pažnjom, a teže, otrežnjavajuće lekcije primila sam kasnije, kada sam odrasla. Bila sam bolesno dijete, pobolijevala sam otprilike do desete godine, pa sam, u nedostatku igre po vrtovima mojeg tada doista zelenog zapadnog izlaza iz grada, silom prilika rano počela čitati, zatim i pisati. Prvi roman napisala sam u osmoj godini rukom i zvao se "Promjene" – s trinaest ću već imati pisaći stroj. Tata me vodio na svoja druženja s raznim slobodnomislećim ljudima onoga doba od kojih sam, osim viceva, rano naučila neka imena iz književnosti i filozofije s kojima ću baratati ostali dio života. Tata se rado družio, kako bi Matoš rekao, s "ljepodusima", pa su moje prve pjesme čitali Mihalić, Tadijanović i neizbježni barba Ranko Marinković, koji je "kriv" za moje prijevremeno, tinejdžersko iščitavanje Prousta. Mislim da je pisac čovjek koji prije svega voli književnost, a tek potom kreće u "proizvodnju" vlastitih knjiga.
Kao dijete živjeli ste u disidentskoj obitelji. Jeste li osjećali pritisak zbog političkih stavova vašeg oca koji je, primjerice, na sudu branio fra Jozu Zovka, ali i brojne druge ljude nepoćudne komunističkim vlastima?
Tata se kao odvjetnik posvetio montiranim političkim procesima u kojima ste trpjeli ozbiljne posljedice ako ste, primjerice, izrekli vic u krivo vrijeme na krivom mjestu. Zbog takvih su stvari ljudi završavali u zatvoru, propadale bi im karijere, neugodnosti bi počinjale već ako biste previše puta za nešto rekli da je "hrvatsko" ili "hrvatski". Kod nas doma često su bile teške atmosfere, bilo je zastrašivanja, bilo je poziva u noći, bilo je tiho izgovorenih prijetnji o tome kako će netko oteti mene ili moju sestru na putu do škole, ali nikada nije bilo tako složenog stanja kao kad se tata odlučio braniti fra Jozu Zovka u Mostaru čega se baš nitko u tadašnjoj Jugoslaviji nije htio prihvatiti. Tada smo doslovce bdjeli kraj telefona i čekali da nam netko javi je li živ. U srednjoj školi, kada je, navodno, već splasnula atmosfera političkog progona, kada je navodno bilo "zlatno doba Jugoslavije", kada navodno više nitko nije nikoga gnjavio ili maltretirao jer se usudio reći da je Hrvat, moj šesnaestogodišnji prijatelj proveo je cijelu noć na ispitivanju jer su ga na Trgu Republike presreli s knjigom "Hrvatski kraljevi" iz 1911. pod rukom. Nije htio reći tko mu je dao tu knjigu. Ja sam mu je dala. Bili smo mladi, slušali smo punk-rock, a istodobno, išlo nam je na živce da se moramo zvati "Jugoslavenima" jer se tako nismo osjećali. Danas se o Jugoslaviji često piše kao o zemlji sreće, Eurocrema, dobrih filmova, dobrih bendova i dobre literature: neću osporiti da je i to otprilike točna rečenica. No, sve je ovisilo o tome s koje ste se strane zrcala našli.
Djetinjstvo ste provodili i u okolici Omiša, kojoj ste ostali vjerni do danas. Koliko je u vama jak taj dalmatinski, prkosni gen iz splitskog zaleđa koji je iznjedrio i Milu Gojsalića?
Sela u brdima oko malenog mjesta u kojem ljetujem, mojih Bajnica, dala su solidan broj izvrsnih pjesnika – meni najdraži svakako je Drago Ivanišević, pokopan pod bračkim kamenom na groblju u Sumpetru. Prostori su to Poljičke Republike koja se pamti po Poljičkom statutu, ali i običaju spravljanja soparnika, koji se zadržao do danas. Poljičani su sve do Napoleonovih Ilirskih pokrajina sačuvali svoju samostalnost, što zbog nezahvalnosti krajolika, što zbog drske samosvijesti. Mila Gojsalić napola je stvarna, napola imaginarna heroina iz 16. stoljeća, koja je obranila Poljičane od turskog nadiranja, žrtvujući pritom sebe. O njoj je prekrasnu pjesmu napisao Drago Ivanišević. Njezina se statua koju je izradio Meštrović može vidjeti kod Gata, kada se dižete iznad kanjona rijeke Cetine prema crkvici svetog Jure gdje se birao poljički knez. Profesor Radoslav Katičić sa svojim je timom proveo mnogo vremena u selima Poljičke Republike, između Cetine i Žrnovnice, i tamo pronašao mnoštvo tragova "naše stare vjere", one koja je prethodila pokrštenju Hrvata, mnoštvo toponima, pa se tako i dio Mosorske kose iznad moje kuće na moru zove upravo – Perun, po gromovniku staroslavenskog Panteona. Na žalost, gromovi doista snažno tuku na tome potezu i ne jednom dogodilo se da netko na plaži smrtno strada.
Autobiografske knjige koje graniče s fikcijom već su neko vrijeme jako popularne i u nas i u svijetu. Imate li vi nekih ograda kada pišete o svom privatnom životu?
Kad ne pišem poviješću nadahnute knjige ili žanrovske bastarde poput romana-eseja "Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima", o tome da je Matoš europski pisac od formata, a ne – kako mi tada, prije nešto više od desetljeća, izvjestan prominentan lik iz Ministarstva kulture reče, neko trećerazredno piskaralo s početka 20. stoljeća, redovito pišem priče koje su na neki način vezane uz moj život. To se dogodi spontano, i samo se moram odlučiti hoću li tekst ostaviti u ladici ili objaviti. Kad sam napisala i objavila roman o svome životu u novinarskom svijetu, svi su se uvrijedili, čak i oni koji se nisu u njemu našli. Za tu su me knjigu, "Demone i novinare", nazvali iz "Dela" i rekli da im se čini kao da sam napisala knjigu o njihovoj redakciji, a ne o mojoj. Pa je tako prevedena na slovenski i objavljena uz "Delo". Imam prilično debelu knjigu o pročelnici u ladici, s meni uvijek dragim elementima fantastike, no ona čeka neko svoje vrijeme - kada će sve što se u knjizi odvilo postati davna prošlost.
Zašto ste se odlučili na doktorat? Mislite li se možda baviti sveučilišnom karijerom?
Da nije bilo nekih prijepora i disonantnih tonova vezanih uz moj davni magisterij znanosti, moja je prva želja bila ostati na faksu i posvetiti se sveučilišnoj karijeri. No, kako nije uvijek sve onako kako smo planirali, a život pokazuje i zdrave doze smisla za humor, umjesto da budem asistentica, postala sam kolumnistica. S mužem Borisom sam u isto vrijeme pokrenula nakladničku kuću, prvi smo počeli objavljivati knjige mekih uveza po cijeni od 39 kuna, reklamirali smo ih kao "Luksuz za malo novca". Te naše knjige pristupačnih cijena počele su se dobro prodavati, premda nikada nismo odustali od toga da objavljujemo isključivo dobru književnost: od Garcie Marqueza do Paula Austera, Rushdieja, Murakamija, Vargasa Llose ili Pamuka. Kad smo 1999. krenuli s našim programom, mislim da smo bili prvi mali nakladnici koji se nisu bavili tiskanjem udžbenika ni prodajom debelih monografija po paprenim cijenama. Pa se tako i moja prva kolumna u "Globusu" zvala "Memoari male nakladnice", što je urednik priloga u kojem sam izlazila, Denis Kuljiš, smatrao svojevrsnim fenomenom. Nešto kasnije, s prijateljem Danielom Rafaelićem organizirala sam serije predavanja, što u muzejima, što u školama, knjižnicama, gdje smo povezivali znanstveno i popularno, književnost i povijest, a sve to bilo je oplemenjeno isječcima iz filmova, u čemu se Daniel uvijek iskazivao. Oboje smo pripovjedači, uživamo gledati kako se publika pred nama pretvara u djecu koja voli priče. Daniel i ja svojedobno smo na HTV-u vodili i naše "Male noćne razgovore", gdje je bilo najzabavnije kad smo se jednom prilikom pred kamerama žustro posvadili, jer inače je naše dugogodišnje prijateljstvo drugo ime za harmoniju. Čime god sam se bavila, ideja doktorata nije me nikada napuštala, pa sam tako ipak krenula i tim putem prije nekoliko godina. Volim vjerovati da sam na jednoj od zadnjih zavojitih stuba da ga napokon i steknem.
Odakle vam ljubav prema starijoj hrvatskoj književnosti?
Studirala sam komparativnu književnost i filozofiju, magistrirala na Proustu, fokus mi je više bio na svjetskoj nego na hrvatskoj književnosti. Potom se rodila ta velika ljubav prema Matošu, njegovu nenadmašnom stilu i rečenici, koja me usmjerila na velike hrvatske književnike koji su mu prethodili, jer noviji su autori uvijek "patuljci na leđima divova" pa se tako, u suradnji s mentoricom, profesoricom Viktorijom Franić Tomić, začela ideja da u žarištu budućeg doktorata bude starija hrvatska književnost, stariji književnici: njihove komedije u "dubravi", njihovi odlasci u ribe i u planine, njihovi snovi o Parnasu, njihova korespondencija i međusobna podrška – što mi se najviše dopalo jer nekad mi se čini da su današnji ljudi, pa tako i književnici, prilično atomizirani.
Je li točno da vas je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vidjela kao ministricu kulture u nestranačkoj vladi stručnjaka?
Jednog dana zazvonio mi je telefon i bila sam pozvana u Ured predsjednice. Bilo je uzbudljivo, vodile smo kraći razgovor nasamo u njezinu kabinetu, kao i svi ostali članovi njezine moguće tehničke vlade. Potom sam se spuštala niz Pantovčak puna planova o tome što ću sve raditi kao ministrica. Nakon nešto više od sat vremena saznala sam da neće biti ništa od predsjedničine tehničke vlade, ali nas dvije nastavile smo surađivati na projektu "Hrvatska čita". Zajedno smo obilazile škole u Hrvatskoj i govorile o važnosti i vrijednosti čitanja od najranije dobi. Predsjednica je uvijek za ta naša čitanja bila maksimalno pripremljena i pristupala im je vrlo ozbiljno. Djeca su je obožavala jer bi im prepričala puno dogodovština iz života i vlastita iskustva čitanja unatoč užurbanom tempu.
Kako ste surađivali s bivšim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, za kojega se ne može reći da nije imao afinitet prema kulturi? Da nije bilo Bandića mi ni danas ne bismo imali novu zgradu Muzičke akademije.
S bivšim sam gradonačelnikom dobro surađivala, možda baš zbog tog njegova, kako kažete, afiniteta prema kulturi, premda sam bila malo iznenađena kad me svojedobno iz čista mira pozvao na svoju listu. Očekivala sam to od nekih drugih političara, onih s kojima sam se poznavala još s faksa, ali ne od njega. U vrijeme kad sam počela komunicirati s njime, opsjedala me ideja ponovnog otvaranja mitske kavane "Corso", a gradonačelnik je i sam pokazao interes da se kavana otvori, doduše, nije baš započelo lako, a potom su se dogodili pandemija, potresi, s kojima su ta i mnoge druge želje i snovi potonuli. Nisam sklona tome ni da ga osuđujem ni da ga branim, neću ni umanjivati ni uveličavati naš odnos, no sigurno je da se više nikada neću baviti politikom.
Vaše je književno djelo raznorodno. Ali, često se bavite ženskim sudbinama i tzv. ženskim temama. Jeste li feministica?
Ne bih rekla da sam feministica, premda sam mnogo pisala o ženama, a vjerojatno ću i nastaviti pisati. Osjećam se slobodno i neometano u ovom svijetu, ne mislim da su muškarci jači od žena, dapače. Kad je Aristotel na jednom mjestu žene prozvao "životinjama", mislim da je to napisao s izvjesnim strahom, a ne kao uvredu. Intimna povijest žena puna je nepravdi, no jučerašnji svijet se mijenja, oko nas se kreću neki novi muškarci, neke nove žene… Svakako, zanimljivo je. Lako je moguće da će muškarci uskoro postati "nježniji spol", ako to već nisu.
Zagrebačka Komedija je ne tako davno na scenu postavila predstavu "Faraon iz Ilice je mrtav", temeljenu na vašem krimiću, i bila je to uspješnica. Hoćete li nastaviti suradnju s teatrom?
Žao mi je što "Faraon", svojevrsni krimić, ali i društvena kronika Zagreba s kraja dvadesetih, zbog kojeg sam cijelo jedno proljeće provela u Nacionalnoj čitajući tadašnje publikacije, nije doživio više sezona, jer znam da su ga i glumci i publika voljeli, a Krešo Dolenčić je još jednom pokazao svoj izvanserijski dar, kao i njegova supruga Ana u ulozi dramaturginje. Godinu dana nakon zagrebačke premijere "Faraona", na scenu ga je postavila Waldorfska gimnazija u Beču, jer su maturanti za završni ispit mogli odabrati koji god žele tekst, dramatizirati ga i odigrati. Odlučili su se za moju knjigu jer je jedna djevojka, maturantica iz tog razreda, podrijetlom Hrvatica, s mamom gledala u "Komediji" predstavu te ju je oduševila. Dok je kod nas to bila prije svega lepršava predstava s mnogo pjesme i plesa, bečki maturanti su je odigrali kao prilično tešku dramu, zagrabili su u njezine mračnije slojeve, one koji se bave drogom, prostitucijom i incestom. U međuvremenu, napisala sam i objavila nastavak "Faraona", koji se događa u Zagrebu 1931., u vrijeme praizvedbe "Orašara", zove se "Orašar misterij", no nisam se još ozbiljno pozabavila s njegovom kazališnom budućnosti. Nedavno ste vi napisali da bi se "Matoš i Proust" mogli dramatizirati, o čemu također razmišljam, ali nikako da postanem proaktivna, sve čekam da mi se netko javi.
Zagreb vam je, očito, trajna literarna inspiracija. Koji dio grada najviše volite?
Volim stare vrtove posljednjih obiteljskih kuća u mojem, zapadnom dijelu grada, koji užurbano gutaju stambene zgrade s parkiralištima umjesto voćnjaka, isto tako sjenovita dvorišta gornjogradskih palača, premda me ne veseli njihova već legendarna zapuštenost. Rastužuje me istetoviranost našega grada grafitima, kao i dotrajalost kuća, koja je bila vidljiva i prije potresa. Pa ipak, naš grad i dalje ima onu svoju ladanjsku atmosferu, on nikada neće biti "metropola" u pravom smislu riječi, tu svak svakog zna, makar se međusobno ogovarali, no bar znamo da naši bližnji postoje. Mislim da se ljudi ne mogu osobito dobro osjećati u višemilijunskim košnicama, no to može biti i moja malograđanska predrasuda. U Zagrebu mi se sviđa i njegov bujan kulturni život koji je pružao otpor čak i u vremenima pandemije.
Štovateljica ste Antuna Gustava Matoša. A kako stojite s Krležom?
Krleža je u svoj šešir smjestio sve što mu je palo na pamet, učinio je to rukom boga, a ne smrtnika. Ni jedna tema nije mu bila strana. Jedino mi je žao što i dalje nisam sigurna da je čak i Krleža, naš kanon, ušao u krug srednjoeuropskih književnika čije ime strancu padne na pamet kad mu spomenete Zagreb ili Hrvatsku. Istina je da Matoševu rečenicu volim više od Krležine, Matoš je više pjesnik, Krleža više prozaik, čak i kada rimuje.
Vaša knjižara slavi sedamnaesti rođendan. S kakvim rezultatima?
Koju godinu nakon pokretanja nakladničke kuće, pokazalo se da je u Hrvatskoj gotovo neophodno imati i prodajno mjesto za svoje knjige, pa smo 2004. najprije otvorili knjižaru u Mesničkoj, da bi 2006. osvanula i ova i danas postojeća, u Teslinoj. Otkad postoji, na njezinoj su se galeriji vodili tuceti radionica, susreta, druženja, gostovanja književnika, književnih salona... U jednom smo se trenutku čak i poželjeli pronaći na turističkoj karti Zagreba kao hotelčić koji putujućim piscima nudi i prenoćište, od čega smo odustali. Na žalost, svjedočimo iz prve ruke prodaji knjiga u sve manjim nakladama, pa je knjižara postala poput neke živuće uspomene na dane kada su se knjige doista prodavale i kada je pred policama bila vječna gužva. Sumrak ere knjiga, čitatelja i kupnje knjiga najvidljiviji je u knjižari. Sumraci su tugaljivi, čovjek se opravdano pribojava što će biti kad padne mrak.
VEZANI ČLANCI:
Kao nakladnica, kako gledate na književne honorare u Hrvatskoj? Bi li mogli biti viši i koliko to ovisi o samim nakladnicima?
Dok su troškovi nakladnika fiksni, naklade knjiga variraju, uglavnom su sve slabije, pa je nakladnik često na gubitku. Govorim o književnosti, a ne o "hitovima" kakvih uvijek ima i koji se i dalje dobro prodaju. Svjedočili smo nakladama od deset ili dvadeset tisuća primjeraka, a sad i za nakladu od petsto kažemo da nije loša. Većinu se naslova više ne usuđujemo tiskati u nekim većim brojkama jer neizbježno završe u skladištu. S časnim iznimkama autora koji se i dalje donekle prodaju, poput Murakamija, sve je više naslova koji ne dopiru do publike. Iz te perspektive, ni književni honorari ne mogu biti izdašni. Doduše, mi se više bavimo prijevodnom književnošću i moramo plaćati autorska prava. Bila bih najsretnija kada bih mogla naručivati knjige od pisaca i za to ih dobro plaćati, no taj scenarij moguć je samo u mašti.
Naklada Vuković & Runjić znala je objavljivati i polemičke knjige, poput Viskovićeve knjige "Rat za enciklopediju". Kakav stav imate prema knjigama koje bi mogle izazvati konflikte?
Nakon što sam uspjela urediti knjigu "Pisci o pisanju", gdje sam objedinila priličan broj eseja suvremenih književnika o pisanju - od kojih neki nisu uopće međusobno razgovarali, imala sam nekoliko neostvarenih vizija. Prva je bila serija biografija raznih uspješnih žena i muškaraca iz naše povijesti, mahom književnika, ali ne nužno – bili bi tu i političari, glumci, razni majstori svojih zanata. Iz te smo serije uspjeli objaviti tek biografije Miljenka Smoje i Tina Ujevića, obje iz pera dobrih pisaca, Ivice Ivaniševića i Jasena Boke. Na tome smo stali. Potom, kako je polemika kao žanr u Hrvatskoj uvijek bila zanimljivo štivo, kao što vidimo u "Dragim našim savremenicima" A. G. Matoša, poželjela sam objaviti i seriju polemičkih knjiga. No, i tu smo zastali, sve su te ideje pale u drugi plan kada je negdje od 2008. počeo pad prodaje knjiga, pad interesa za knjigu, kako u svijetu, tako i kod nas. Vidjelo se to jasno na Frankfurtskom sajmu koji se, premda golem, vidljivo smanjivao iz godine u godinu, zatvarali bi se cijeli paviljoni. Čulo se to u zabrinutim razgovorima nakladnika, koji su nekoć prosperirali, da bi se potom osjećali na kraju snaga. Prvi fatalistički razgovori o sudbini i budućnosti knjiga u Frankfrutu su vođeni prije 2010., a nije teško zamisliti što se još od tada odigralo i koliko se istopila prodaja knjiga, ali i novina, koliko smo zašli u zonu konzumacije brzih informacija s ekrana naših kompjutora ili mobitela.
Objavljujete i knjige za djecu. Zašto u nas dječja literatura još nije ravnopravna knjigama za odrasle?
Moje dijete otključalo mi je vrata dječjeg svijeta, ili svjetova, koja bi mi, da nemam nju, ostala zaključana. Prvi smo od tri nastavka ciklusa "Vladimir i Matilda" ispričale zajedno, ja bih samo zgode čarobnjaka Vladimira i male vještice Matilde koji nastanjuju platanu u našem vrtu zapisala kad bi Antonija zaspala. Nikad prije nisam izmišljala knjige u paru, niti sam mislila da će mojoj koautorici biti četiri godine. Ne znam previše o statusu dječje literature, ja je pišem iz čistog gušta kao i ostale svoje knjige, vesele me nastupi pred djecom, pogotovo za prvu knjigu, kada sam angažirala dobrog čarobnjaka Vladimira i zlog čarobnjaka Mora da me prate - bili su to moji maskirani prijatelji. Ugodno me iznenadilo kad sam za drugu knjigu iz niza, "Tajnu šuplje kule", prošle godine u Rijeci primila nagradu Artefakt za najbolji roman za djecu. Treća se knjiga, "Mjesec od papira", nedavno našla u užem krugu za nagradu "Grigor Vitez", dok ju je Vendi Vernić za ilustracije i dobila. Slučajno, a možda i namjerno, dogodilo se da je svaku od knjiga ilustrirao netko drugi, tako da svaka ima neku svoju atmosferu, što je i prirodno, jer prvi je nastavak pisan za vrtićku dob, dok je treći već za peti-šesti razred. Bude li četvrte knjige, bit će za tinejdžere.
VIDEO Žena skuhala večeru nakon koje je umrlo troje ljudi
