"Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!", rekli su iz uredništva časopisa Hrvatska vila kada su 1883. godine objavili pjesmu "Zavjet" tada tek punoljetnog Silvija Strahimira Kranjčevića. Bila je to pjesma kojom se Kranjčević predstavio javnosti, a uredništvo na čelu s Eugenom Kumičićem, hrvatskim predvodnikom naturalizma, bilo je u pravu – Kranjčević je godinama kasnije postao začetnik hrvatske književne moderne. Iako je više od polovice života bio primoran živjeti u Bosni i Hercegovini, bio je važan pravaš koji je Antu Starčevića opisao kao Mojsija hrvatske države, a nakon duge bolesti i nekoliko skupih operacija S.S. Kranjčević preminuo je na današnji dan 1908. godine u Sarajevu.
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. veljače 1865. u Senju kao prvo od četvero djece gradskog činovnika Špire i Marije Kranjčević. Iz njihovih prethodnih brakova Silvije je imao polubrata Filipa te polusestru Otiliju, a 1871. krenuo je u senjsku pučku školu koja danas nosi njegovo ime. Već se u gimnaziji Kranjčević isticao kao osrednji đak buntovnog ponašanja, odnosno lošeg vladanja, zbog kojega mu je zabranjeno maturiranje, no navode se još dva potencijalna razloga njegova nematuriranja – prvi, po kojemu je Kranjčević ukrao koncept testa iz latinskog jezika te drugi, po kojemu je budući modernist sam odustao od mature zbog solidarnosti prema prijateljima iz razreda koji su, iz nepoznatog razloga, bili nepravedno kažnjeni.
Njegovu petnaestu godinu života obilježila je smrt majke koja je uvelike utjecala na njegov pjesnički razvoj jer je kasnije u brojim poemama opisivao svoju rano proživljenu bol, a po završetku gimnazijskih dana, u kojima je već bio pjesnički aktivan, Kranjčević se 1883. godine predstavlja hrvatskoj javnosti pjesmom "Zavjet" koja je objavljena u časopisu Hrvatska vila. U listopadu iste godine Kranjčević počinje pohađati senjsko sjemenište, a dva mjeseca kasnije, uz pomoć biskupa Josipa Juraja Strossmayera, odlazi u rimski Kolegij Germanicum-Hungaricum gdje je trebao postati svećenik. U to su vrijeme u časopisu Sloboda objavljene još dvije njegove pjesme, "Pozdrav" i "Senju gradu", a već u svibnju 1885. Kranjčević odustaje od rimskog Kolegija jer ne osjeća želju za svećeničkim pozivom te dolazi u Zagreb gdje piše molbu Zemaljskoj vladi za polaganje mature, no ta je zamolba odbijena.
U glavnome gradu Kranjčević priprema "Bugarkinje", svoju prvu zbirku pjesama koja je izašla 1885. te koju je posvetio velikom Augustu Šenoi, ali i domovini jer je više od polovice pjesma upravo domoljubnog tona koji se provlači kroz cijelo Kranjčevićevo pjesništvo. Biskup Strossmayer pjesniku nastavlja pomagati i u Zagrebu, pa Kranjčević 1886. završava jednogodišnju naobrazbu za učitelja nakon koje je mogao predavati hrvatski i njemački jezik te povijest i geografiju. Posao u senjskoj školi nije dobio, pa je jedno vrijeme volontirao ondje, no naposljetku je, zbog financijske situacije, bio prisiljen preseliti se u Bosnu i Hercegovinu gdje je predavao u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu u koje se doselio 1893. te je ondje ostao do konca svog kratkog života.
Rad u književnom časopisu Nada u Sarajevu jedan je od važnijih perioda Kranjčevićeva djelovanja. Naime, ovaj je dvotjednik 1895. pokrenuo austrougarski povjerenik za kulturu Konstantin Kosta Hörmann, koji je glavni urednik bio na papiru, no to je mjesto u stvarnosti pripadalo upravo Kranjčeviću koji je u prvom broju objavio svoju pjesmu "San", a osvrt na "Zločin i kaznu" Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u trećem broju Nade označio je njegov početak karijere književnog kritičara. Nada je tijekom devet godina postojanja postala najvažniji časopis hrvatske moderne koji je redovito surađivao s najuglednijim hrvatskim književnicima poput Janka Leskovara ili Antuna Gustava Matoša, a okupljao je i sve one koji su zagovarali modernu te narodni duh književnosti kao i sam Kranjčević.
Na svoj 33. rođendan oženio se profesoricom francuskog jezika Gabrijelom Anom Kašaj s kojom je 1904. godine dobio kćer Ivanu Višnju. Dvije godine kasnije Kranjčevićeva je bolest, čiji su se simptomi počeli javljati još desetak godina unazad, počela uzimati maha, pa je za vrijeme liječenja u Beču sa suprugom razmjenjivao pisma. Tih 567 pisama, u kojima suprugu oslovljava nadimkom Ela, sakupio je Daniel Miščin 2008. godine u knjizi "Skriveni svijet Silvija Strahimira Kranjčevića – Silvijeva i Elina pisma", a upravo nam je to djelo dalo uvid u Kranjčevićev život o kojemu ne znamo previše, a što je neposredno nakon njegove smrti istaknuo pjesnik Janko Polić Kamov rekavši: "Pjesnik koji nam je bio bliži od najbližih, intimniji no što smo mi sami sa sobom, umrije, a da ne saznasmo kako hoda, puši, jede… Pa ne znamo ni što je pušio, ni da li je uopće pušio. Tko će nam to reći? Osjećamo toliku potrebu znati mu svaki kret, naviku, manu…" Navike Kranjčevićevih bile su ograničene novčanim sredstvima jer je pjesnikovo liječenje koštalo gotovo četvrtinu njihovih mjesečnih prihoda, pa je Ela kod kuće šivala odjeću maloj Višnji dok je Kranjčević bio na liječenju u Beču gdje su mu operirani kamenci u mjehuru.
Pjesnikov najveći strah, potaknut smrću njegove majke, bio je da Višnja ostane siroče što se, nažalost, naposljetku i dogodilo jer 1911., samo tri godine nakon Kranjčevićeve smrti, umire i Ela. Skrbništvo nad tada sedmogodišnjom Višnjom dobili su, po Elinoj želji, tetak i tetka kod kojih je Višnja živjela do punoljetnosti, a kasnije je zapamćena kao tajnica brojnih intendanata Hrvatskog narodnog kazališta te kao članica avangardističke skupine Traveleri, neistražene trupe koja je nastala dvadesetih godina prošloga stoljeća.
Iako je doživio samo 43 godine, Silvije Strahimir Kranjčević iza sebe je ostavio više od 400 pjesama raspoređenih u četiri zbirke ("Bugarkinje", "Izabrane pjesme", "Trzaji" i "Pjesme") te nekoliko proznih tekstova koji su posmrtno objavljeni, no pjesništvo u kojemu je izražavao domoljublje te iskazivao svoje boli ostaje kruna njegova djelovanja. Kranjčević je danas čovjek na poštanskoj marki čija se radna soba čuva u Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti u Sarajevu, a iako je glavninu života proveo upravo u bosanskohercegovačkom glavnom gradu, Kranjčević ostaje zagovornik neovisne hrvatske države te jedan od najvećih hrvatskih pjesnika i predstavnika moderne s 25 godina pjesničkog staža.
