Barba Zvane, Osip Suri, Ive Karlović i Filus – sve su to pseudonimi pod kojima je pisao jedan od najvećih istarskih književnika, kulturologa i novinara Zvane Črnja, čiju 104. obljetnicu rođenja obilježavamo na današnji dan. Osim bogatog opusa, Zvane Črnja od rane je dobi djelovao u brojnim novinama, nekima koje je i sam osnovao, a njegov revolucionarni put doveo ga je i do Golog otoka, na kojem je nekoliko mjeseci boravio u istražnom zatvoru.
Zbrka oko njegova imena počela je na samome rođenju, kada je njegov otac izrazio želju da se dijete zove Zvane, no matična knjiga rođenih tada je prihvaćala samo latinska imena pa je upisan pod imenom Joannes – u hrvatskom prijevodu Ivan, a u istarskom dijalektu Zvane. Osnovnu je školu završio u rodnom Žminju, doduše na talijanskom jeziku jer je Istra bila pod okupacijom Italije, pa hrvatske škole nisu ni postojale, a 1931. odselio se na Sušak, gdje je završio srednju građevinsku školu i Trgovačku akademiju.
Črnjini prvi spisateljski, ali i revolucionarni tragovi datiraju iz 1938. godine kada je u Zagrebu osnovao tajnu Istarsku revolucionarnu organizaciju Mlada Istra, u sklopu koje je uređivao ilegalni list Sloboda o kojemu (barem na internetu) nema poznatih podataka. Tih godina također počinje njegova književna karijera, kada je svoju čakavsku i štokavsku prozu objavljivao u časopisima Istra i Primorski glasnik te je 1940. u Zagrebu, kao koautor s Ivanom Bostjančićem, objavio zbirku pjesama "Istrijanska zemlja", za koju im je predgovor napisao Mate Balota, a ta je zbirka nedugo nakon izdavanja zabranjena. Črnja je tada djelovao u antifašističkom pokretu istarskih emigranata te je u Zagrebu upisao Ekonomsko-komercijalnu visoku školu koja je u svome osnutku 1920. nosila naziv Visoka škola za trgovinu i promet, a 1947. preimenovana je u Ekonomski fakultet – naziv pod kojim je, doduše nakon još nekoliko promjena, ova ustanova poznata i danas.
Za vrijeme rata u Istri i Gorskom kotaru u ranim četrdesetim godinama prošlog stoljeća Zvane Črnja bio je član Narodnooslobodilačkog pokreta te je kraće vrijeme uređivao listove poput Goranskog vjesnika, da bi kasnije u tom desetljeću postao glavnim urednikom ponajprije Glasa Istre, a zatim i zagrebačkog Ilustriranog vjesnika te Vjesnika. Također, u srpnju 1944. svakog drugog dana počinje izlaziti glasilo Okružnog odbora Jedinstvenoga narodnooslobodilačkog fronta za Pulu pod nazivom Vijesti, a nakon 42 izdana broja te promjene izdavača preimenovan je u Hrvatski list, koji izlazi svaki treći dan. Hrvatski list bio je tiskovina na čakavštini s uvodnikom o aktualnoj temi, stalnim rubrikama Vijesti s frontova, Iz svijeta, Širom domovine, Radovi na zemlji, Obnova zemlje, Kratke vijesti i Domaće vijesti te posebnim rubrikama Na rubu i Podlistak, a zanimljivost lista također su crveni naslovi koji su označavali važne vojne pobjede ili političke događaje. U Hrvatskom listu Črnja je pisao pod pseudonimom Osip Suri.
Kao član Komunističke partije Hrvatske, nakon Rezolucije Informbiroa kada je Staljin maknuo Jugoslaviju s popisa komunističkih zemalja, Zvane Črnja uhićen je te poslan na najgore mjesto u ondašnjoj državi – Goli otok, koji je stvoren upravo te 1948. godine kako bi se izolirali oni koji su ideološki stali uz Staljina. Zvane Črnja boravio je na Golom otoku nekoliko mjeseci u istražnome zatvoru, a iako mu krivnja nije dokazana, neko vrijeme nakon povratka u "normalan svijet" nije smio javno djelovati ni objavljivati pod svojim imenom i prezimenom.
Nakon što je u pedesetim godinama završio Pravni fakultet u Zagrebu te postao dramaturgom Zagreb-filma, Zvane Črnja 1960. godine piše molbu Mjesnom narodnom odboru Žminj u kojoj je tražio izdavanje potvrde o tome da su Zvane i Ivan Črnja ista osoba. Naime, iako mu je službeno ime bilo Ivan, Zvane je bilo ime po kojemu su ga svi poznavali već 40 godina, što je u molbi i naveo kao jedan od razloga promjene imena, no ta mu je potvrda zapravo bila potrebna kao prilog dokumentima za invalidsku mirovinu, što je također naveo u molbi.
Godine 1969. Zvane Črnja osniva instituciju Čakavskog sabora u sklopu koje provodi kulturno-umjetničku manifestaciju Sabor čakavskog pjesništva, čije je prvo izdanje predstavljeno u rujnu 1969., a koja i danas njeguje istarski dijalekt te vrednuje kulturni i nacionalni identitet svih čakavskih govornih područja. Čakavčići, kako se od milja nazivaju mladi pjesnici i sudionici Sabora čakavskog pjesništva, svakoga se svibnja ponovno okupljaju u Žminju, a događanja poput stručnih i znanstvenih skupova, izdavanja knjiga te obnova gradića Huma samo su neke od djelatnosti Čakavskog sabora koji je od svog osnivanja jedan od ključnih čuvara čakavštine. Osim Sabora čakavskog pjesništva, valja spomenuti i ostale programe koji se već godinama, neki i desetljećima provode u Istri, a to su Aleja glagoljaša, u kojoj čakavčići uče o glagoljici te njezinoj povijesti, te Pazinski memorijal, koji označava znanstvene i stručne skupove počevši od 1970. godine.
Zvane Črnja kao jedan od najutjecajnijih istarskih pjesnika 20. stoljeća za života je osvojio brojne nagrade koje samo potvrđuju njegovu veličinu. Tu su Nagrada grada Rijeke, Nagrada Mijo Mirković (pseudonim Mate Balota) i Nagrada Vladimir Nazor, 1975. postao je suradnik JAZU-a (današnjeg HAZU-a), a izvanredni je član postao osam godina kasnije. Samo neka od njegovih djela jesu "Raša će dati srce" (1947.), "U krvi rođeno", zatim pjesničke zbirke "Žminjski libar, va viersah hrvackeh složen" (1966.), "Bezak na tovare" (1976.), "Izabrane pjesme" (1977.), "Sabrane pjesme" (1981.) i "One dvi naranče" (1988.) te postumno objavljene "Balade i romance" (2001.) i "Čakavske besedi" (2007.).
Ovaj je istarski velikan preminuo 26. veljače 1991. godine te je na Mirogoju pokopan simboličnom glagoljaškom liturgijom, a njegovo se ime nerijetko pojavljuje na cijelome istarskome poluotoku gdje je veličan kao zavičajni pjesnik, osnivač Čakavskog sabora, kulturološko-povijesni esejist, filmaš koji je objavio čak i priručnik za filmski odgoj, ali i samo kao čovjek koji je ljubav prema čakavštini i svojemu zavičaju iskazivao na sve moguće načine, a ponajviše kroz pjesništvo koje je, u svakome slučaju, centar njegova stvaralaštva.
Ne zaboraviti glavno djelo, "Kulturna povijest Hrvatske", 1-3.