Novi pravopis, koji je dio javnosti dočekao "na nož", u središte
zanimanja ponovno je stavio Maticu hrvatsku, koja ga je naručila.
Predsjednik Matice Igor Zidić, koji se našao na udaru mnogih optužbi,
govori kako se nose s polemikama koje su objavljivanjem otvorili i
zašto su se uopće odlučili na izradu još jednog pravopisa.
- Kao što vam je poznato, dva su postojeća pravopisa godinama
polarizirala stručnu i manje stručnu javnost: u Matici je hrvatskoj,
isprva, postojalo raspoloženje da se raspravama dođe do produktivnog
konsenzusa. Kako je vrijeme prolazilo, tako je bivalo sve jasnije da od
toga neće biti ništa, da se posvećujemo utopiji.
Procjenjujem, da se u osobito nezahvalnoj situaciji nalazio resorni
ministar gosp. Primorac, kojega je dio javnosti percipirao kao
neodlučnu osobu, dok je on, u načelu posve ispravno, odbijao da kao
nestručnjak u jezičnim pitanjima arbitrira između dva tabora
stručnjaka. Bilo je zamjetno i da jedna strana sve češće i sve lakše
poteže političke argumente u borbi u kojoj bi, da je smirenosti i dobre
volje, i oni znanstveni bili posve dostatni. (Ipak smo djelovali u
Hrvatskoj, a ne više u Jugoslaviji.)
Ukratko, nije došlo do (pozitivne) sinergije: tome nasuprot, mogli smo
razabrati da se dotad uloženi napori poništavaju. Na toj se nultoj
poziciji, po stoti put, raspirivao rat između tobožnje jezikoslovne
partizanštine i tobožnje jezikoslovne domobranštine, između tobožnje
partizanske Hrvatske i tobožnje domobranske Hrvatske. Ne mogu s
apsolutnom sigurnošću reći je li taj tip insinuantnih podjela potekao
iz (para)lingvističkih krugova ili iz svijeta (pseudo)politike.
Bilo kako bilo, u Matici smo zaključili da se pristupi izradi novoga,
trećeg pravopisa i da se posao povjeri mladim stručnjacima (Lada
Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović), koji se ne sjećaju
političkih jugomanipulacija jezikom i koje u snu ne muče novosadske
uspomene. Pomislio sam (a ne znam jesu li i drugi): Tres faciunt
collegium. Iz toga se razabire koji nam je cilj bio postići da se
ubrza razrješenje "neodrživog stanja pravopisnog nereda" kako i
piše u predgovoru našeg pravopisa.
Matica je predstavila novi pravopis
koji je izazvao polemike prije nego što se pojavio na policama
knjižara. Jeste li vi zadovoljni učinjenim?
Pretpostavljam da možete pogoditi što mislim o onima koji su se
upustili u polemička raspredanja o Pravopisu i prije nego su ga dobili
u ruke. A kad još znamo koliki se komad puta proteže između ruku i
glave! O zadovoljstvu učinjenim: premda sam, po naravi, kritičan
čitatelj skloniji oprezu nego euforiji zadovoljan sam
cjelinom. U malobrojnim detaljima nailazim na promjene ili novine koje
me ne ugrožavajući potrebnu pravopisnu stabilnost sile na
prilagodbe ili tiho opiranje.
Kad pišete već pola stoljeća, jasno je da ste za sve to vrijeme morali
koristiti nekoliko različitih školskih i drugih pravopisa, a tu i
tamo u nedostatku boljega stvarati i neke vlastite inačice;
sada je tu pozamašan svezak koji preda me postavlja nove zahtjeve.
Unatoč lijepome geslu "učiti cijeloga života", gotovo da me hvata
lagana nesvjestica od još jednog napora od sitnih promjena
uobičajenoga reda, ustaljene prakse, u neku ruku od mijenjanja svoga
(ortografskog) identiteta. U knjigu koju upravo pišem unosim neke
korekcije u skladu s novim pravopisom, ali što ću s onom koja je izišla
iz tiska prije sedam mjeseci te s onom otprije sedam tjedana?
Pisca, dobra ili manje uspješna, muče takvi problemi, opterećuju ga.
Ali što mogu? Hvatam se u koštac i s ovom knjigom; ona, kao i sve
druge, traži da sudjelujemo. To će biti utoliko lakše što su pravopisna
rješenja dosljedna. Ponešto od onoga što već dulje koristim dospjelo je
u drugi plan, ali mu je ostao status dopuštenog ili, barem, uvjetno
dopuštenog. Bit će tako i s drugima. To su situacije koje ljudi što
žive od pisanja i među pravopisima punim zamki i prevelikih,
nepravopisnih ambicija moraju pozdraviti hvaleći pritom
razboritost, širinu, snošljivost i prilagodljivost mladih pravopisaca.
Optužuju vas da u Hrvatsku ponovno
vraćate tzv. novosadski pravopis. Zašto?
- Zato što su neka gospoda naučila, tijekom dugih godina svoga
djelovanja, da su, na trusnome području, političke diskvalifikacije
najjača znanost. Zato, što ima gospode koja su, u svojim radionicama,
predugo fabricirala "argumente" za potrebe jugoslavenske
politlingvistike, a da ne bi oćutjela potrebu da se oslobode svoga
"istočnog grijeha" tako što će ga svaliti na drugoga.
Zato, što više nemaju mašte. Jer nismo prvi koje dočekuju s istim
optužbama. Meni sada predbacuju da vodim neku drugu Maticu, ne onu
pravu, njihovu; da vodim Maticu koja je iznevjerila samu sebe (tj.
njih), Maticu koja je izdajnička, antihrvatska. Nastup neke gospode na
jednoj lingvističkoj tribini, rječnik i argumentacija kojima su se neki
sudionici koristili oslobađa me suzdržanosti kakvu sam u mnogim
prilikama dosad pokazivao.
Pa ću i naglas izgovoriti pitanja koja dosad nisam izricao: S kojim
moralnim pravom potpisnik Novosadskoga sporazuma može insinuirati da
netko drugi skreće prema Novom Sadu? Jesam li se ja potpisao pun
socijalističkog optimizma i samoupravne osviještenosti na tom
jadnom papiru ili netko od mojih današnjih sudaca? Jesam li ja putovao
na političke dogovore o marginalizaciji hrvatskog (književnog)
jezika dakako: na strogo znanstvenim osnovama
marksizma-lenjinizma i bratstva i jedinstva? Ja ili netko drugi?
Jesam li ja s dr. tim i tim pisao i dokazivao kako su hrvatski i srpski
jedan jezik (prije nego što ću reći da to nisu)? Znam više nego dobro u
kakvim smo prilikama živjeli, znam da nije bilo lako biti mlad i
perspektivan (pa sebi zatvarati budućnost), znam da je bilo krivih
poteza zbog kojih se u sebi trpjelo i onih pravih, koji su se razbijali
o glavu Kao kršćanin, vjerujem, da je jedno od najznatnijih ljudskih
prava pravo da budemo bolji nego što smo bili, pravo da se
kao ugrožena bića pridignemo i prosvijetlimo.
Zato i one s kojima nasilu, izazvan, polemiziram i danas poštujem u
njihovim najboljim učincima. Ali, dok su se mijenjali, nisu nas
spašavali, nego sebe; nama su tek pomogli. Cijenim taj napor i sretan
sam što su uspjeli. No zar im to daje pravo da svoju prošlost tovare na
moja leđa? Da na moja pleća prebacuju, u morbidnom svojem
iskupljivanju, jedan od šinjela koje su presvukli? Apage! Zaudaraju ti
šinjeli po znoju kojim su se nekoć znojili jer znam da im nije
bilo lako ali to nije ni moj znoj ni moj šinjel.
Ostavite ga, stoga, poštovani gospodine, na nekoj od svojih vješalica.
Usput, na predstavljanju je našega pravopisa jedan mladi znanstvenik,
dr. Branimir Belaj, u svome temperamentnom, ali dobro potkrijepljenom
izlaganju izrekao da je "londonac" (a s njim, rekao bih, i njegove
izvedenice) po svojoj strukturi neusporedivo bliži novosadskom
pravopisu nego što je ovaj Matice hrvatske. Pa neka se naši
"Novosađani" brane kako znaju od ove opaske umjesto da se ja branim od
njihovih šinjela.
Na koje autore mislite kad kažete da
se "zalijeću" oni koji su potpisivali novosadski pravopis?
- Ne zamjerite: rekao sam koliko je, u ovoj prilici, bilo nužno. Ali,
tajne nema: u velikom su "Novosađaninu" faksimil dokumenta o izručenju
hrvatskog jezika unitarističkoj osjetljivosti za pravdu i činjenice,
kao i potpisi svih ovjerovitelja.
Svjedoci smo da je predizborna
kampanja počela žestoko. Kakvom je vi ocjenjujete i koja će biti
ključna pitanja na kojima će se izbori izgubiti ili dobiti?
- Kakva može biti u okolnostima nabujaloga primitivizma, tajkunske
oholosti, bejzbolskih palica, sporih sudova, svemoćnih narkobossova,
rasprodaje srca i zemlje, upada različitih mafija u "sustav"? (Baš
čitam kako ruska mafija navodno kupuje Crnu Goru. Blago nama! U nas
toga nema. Ni u snu.
Možda zato što ne čitamo crnogorske ni druge novine.) Da ne spominjemo
korupciju. Može se očekivati spektakularno (i nekažnjivo) međusobno i
međustranačko cipelarenje. Ključ je uvijek novac: plaće, mirovine,
božićnice, uskrsnice, nagrade, otpremnine. Potom, kao manje važne
dolaze: investicije, prometnice, gradogradnja i stanogradnja. Onda kao
posve minorne: dugovi i zaduživanja, krediti za otplatu kredita i druga
dobra. Jedan od primjera kakva će biti završnica kampanje pruža nam
slučaj korupcionaške afere u Fondu za privatizaciju.
Stvari koje su se tamo dogodile događale su se, to je očito,
godinama. Tj., za ove i za one vlade. Kad se sada objavi na usta
predsjednika i premijera da se klupko počelo odmotavati, naša
oporba (ujedno i bivša vlast) traži smjenu vlade! Logično bi pitanje
bilo: Koje? A drugo: Zašto? Zar zato što su ipak nešto počeli izvoditi
na čistac?
Javnost vas smješta na desni dio
političke scene. Tko su vaši favoriti? Hoćete li se na izborima
konkretnije angažirati i, ako da gdje?
- Javnost me smješta kojekuda. Jedan me dio naše (lingvističke)
javnosti, kako ste mogli vidjeti, smješta i u Novi Sad. Na izborima ću
se angažirati isključivo kao glasač. I to je previše!
Koja su pitanja za Hrvatsku
presudna gospodarska ili neka druga?
- Sva! Gospodarska, financijska, kulturna, obrazovna, športska: za nas
su sva od egzistencijalne važnosti. Gospodarstvo i financijski sektor
moraju osigurati materijalni, fizički opstanak, kultura bi nam morala
osigurati duhovni rast. Bez duhovnog rasta nema održanja! Ako imate
mentalitet kmeta, podložnika nećete uspjeti.
Treba graditi samosvijest. Ukratko: morate se kultivirati da biste bili
dobri u bilo čemu. Kultura (baština) najdublji je rudnik, zato je
najotpornija, najžilavija. Slomove država najprije zabilježe burze:
burze su termometri zdravlja neke zemlje, neke privrede. I kada burze
registriraju krah, kultura će još dugo živjeti, pa možda i
nadživjeti propast društva.
Kao što ga je nadživjela i egipatska, i grčka, i rimska, i karolinška i
tolike druge. Bez kolebanja dodajem: i hrvatska, više puta. Imamo,
dakle, svi od nje nešto i naučiti.
Predsjednik Matice hrvatske, izdavača novog pravopisa
