Redatelj i književnik Matko Sršen, dugogodišnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti, prošlog je tjedna ovome listu dao “životni intervju” u najavi kojeg je predstavljen kao intelektualac britka jezika i zavidne principijelnosti. Nakon što sam s velikim zanimanjem pročitala njegove mjestimice nadahnute odgovore na pitanja novinarke Vlašić-Smrekar o podrijetlu, školovanju i raznovrsnim postignućima, očekivala sam da se kolega osvrne i na pitanje svih pitanja, a to je afera Nismo tražile koja cijelu godinu trese ustanovom u kojoj je proveo desetljeća.
Tek na kraju razgovora, a nakon posve neznalačke marginalizacije velikoga Žorža Para i jednako takvoga uzdizanja u n ebesa aktualne intendantice zagrebačkoga HNK u kojem nema ni slova o kaznenoj prijavi MUP-a protiv dotične zbog mobbinga, došao je red i na utjecaj političke korektnosti na umjetnost. Tu će napokon – ponadah se – biti rečeno i nešto o muško-šovinističkom genomu naše Akademije o čemu svjedoči vagon prijava koje su bivše i sadašnje studentice protekle godine upućivale Akademijinu Povjerenstvu za prijave o zlostavljanju. No, na moje veliko razočaranje, nada mi nije ispunjena jer Sršen, koji na drugome mjestu razložno podvlači zlu kob “predivne hrvatske šutnje”, ustvrđuje da vladajuća politička korektnost, koju naziva “nekorektnom gluposti”, ima zapravo loš utjecaj na umjetnost. Jer da forsira sporedne vrijednosti na račun onih pravih.
A među sporednim vrijednostima, tj. onima “koje su nekritički prenesene iz Amerike u Europu” (tu po njemu spada čak i termin Afroamerikanac umjesto crnac!), na prvo mjesto stavlja ni manje ni više nego – feminizam. Pa prije negoli sve te sporedne pogube ilustrira Brozom i njegovim forsiranjem Sutjeske preko čega saznajemo da je u Hrvatskoj na djelu “pedeset i peta ofenziva političke korektnosti”, definira feminizam kao temeljno sporednu vrijednost izraslu u vlastitu parodiju. Kojom nas, štoviše, tupe “birokrati i netalentirani mozgovi koji su u svojoj praznini jedva dočekali da se uhvate za takvo nešto, izgone vještice i proizvode afere…”.
Izjava iz koje zjapi neka dubiozna nedorečenost dostojna je izričaja ponajboljih predstavnika metaznanstvene discipline koja se naziva mudologijom, a koja je bila grana čiste filozofije od davnina, da bi opet iznikla krajem 19. stoljeća, među (meta)znanstvenicima koji su zahvaljujući dominaciji u masmedijima iznosili teze o supremaciji muškaraca u odnosu na žene na temelju njihovih bioloških osobina. Razorne moći domaćih mudologa, mudozofa i mudofila još je početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća objasnila pionirka feminizma u nas Slavenka Drakulić, u nizu tekstova u kojima je između ostaloga ustanovila da je manipulacija medijima jedno je od osnovnih načela “mudološkog praxisa” (Mitologija mudologije, 1981.).
Dobro, nisam očekivala da nam Sršen, očito opsjednut nekim svojim mjestom u progonima vještica, citira nešto iz njezina prevažnoga djela “Smrtni grijesi feminizma – ogledi o mudologiji” (1984.) ili, sačuvaj Bože, koju rečenicu iz kapitalnoga djela Susan Brownmiller “Protiv naše volje” (1975.), koje je u potpunosti zaokrenulo pogled na nasilje nad ženama.
Ali, kako su nebesa htjela da mi se ovaj životni intervju otvori pred očima upravo na 104. rođendan Simone de Beauvoir, očekivala sam da ću u “podvlačenju crte” na tri stranice plus naslovnica pročitati barem nešto iz njezina “Drugog spola”.
Jer, koliko je intelektualne snage Sršen uložio u ovaj intervju jasno je iz mnogih rečenica – svidjelo mi se osobito ono o ugasloj prometejskoj vatri obrazovanja jer “naše društvo općenito, premalo ulaže u znanje” – možda sam, naivna kakva jesam, očekivala da će umjesto što proglašava feminizam parodijom, stati u obranu svojih studentica, šta ja znam, rečenicom Simone de B. da “sva ugnjetavanja uvijek stvaraju ratno stanje”, osim na ADU i šire na Sveučilištu. Ili da nas podsjeti na njezin znameniti “paradoks ženskoga položaja”, odakle zasigurno i kreće nagon nekih bivših i sadašnjih uvaženih profesora s ADU da mlade glumice tretiraju onako kako to u svojoj autobiografiji opisuje velika Mira Furlan.
No da će feminizam ispasti neka nakaradna američka marka, nisam se mogla nadati ni u ludilu, kao ni to da uvaženi profesor nije čuo da su korijeni feminizma europski, da sežu sve do (post)revolucionarne Francuske kad su se neke žene pobunile protiv okova nametnutih ženskom spolu te tako posijale sjeme feminizma: prva Olympe de Gouges koja je 1791. zakucala na neki pariški zid Deklaraciju o pravima žena i građanki, a potom su se čak dvije – Flora Tristan i George Sand – teškom mukom prve dočepale javnoga prostora. Da je bilo na tisuće onih koji su ih prikazivali vješticama, a njihove akcije cirkusom i parodijom – bilo je, u velikom broju upravo među uvaženim članovima društva. Uzgred, zanimljiva je Sršenova skaska o sudjelovanju u Europskome domu u Londonu povodom ulaska Hrvatske u EU kad je, kako kaže, Englezima dao lekciju iz Držića, no oni njemu nažalost nisu onu o prvom valu feminizma pokrenutom u toj zemlji (već 1792. Mary Wollstonecraft objavljuje kanonsku feminističku raspru “Obrana ženskih prava”), a tek potom u Americi.Feminizam je po svojoj prirodi fragilna cvjećka, i dalje mi “vještice” moramo ispočetka proizvoditi afere protiv mudoloških stereotipa i predrasuda, pa i onda kad nam se u životnom intervjuu predstavlja istaknuti član umjetničke i intelektualne zajednice zemlje u kojoj živimo – kako to sam kaže – “pod jarmom povijesti”. Pa potom, ustvrđujući da je u totalitarnoj Jugoslaviji “u sferi kulture i umjetnosti bilo više slobode nego u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj”, zanemari činjenicu da upravo feminizam predugo nije bio te sreće. Unatoč proklamacijama, projekt emancipacije je podbacio pa priča s prvom “ofenzivom” YU feminizma započinje tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća zahvaljujući upornosti i znanju nevelike skupine žena – novinarki, znanstvenica i umjetnica, uglavnom okupljenih oko feminističke grupe Žena i društvo. Jedna od njih točno je opisala upravo tu “ofenzivu”: “To je bio način da pokažeš da se ne bojiš.” (Dunja Blažević, 2012.) Čega? Koga? Pa upravo njih – mudologa iz partijskih, ali i iz intelektualnih i umjetničkih krugova koji su feminizmom prijetili kao babarogom revolucionarnih zasada marksizma.
Sršen se tako nesvjesno, svojim doajenskim istupom pridružio nedaćama treće “ofenzive” feminizma koja uporno traje od sudbonosne 1990., izgovarajući u olako izrečenoj replici baš ono na što je Virginia Woolf ukazala odavno: “Povijest muškoga otpora prema ženskoj emancipaciji vjerojatno je zanimljivija od povijesti same te emancipacije.”
