Ove se literarne sezone nosi – Damir Karakaš (rođ. 1967. u Plašćici pokraj Brinja, bivši Splićanin, danas Parižanin). No nije, nasreću, posrijedi samo moda.
Na samo stotinjak stranica, Karakaševa zbirčica od pet priča “Eskimi” (izd. Profil i Optika Ghetaldus, ur. Robert Perišić), najozbiljniji je konkurent za titulu hrvatske prozne knjige godine (a zacijelo i mnogo duljeg razdoblja suvremene hrvatske književnosti).
Bogomdani, iskonski, autentični, “nenaučeni” književni talent, Karakaš je iskazao u svojim prethodnim knjigama (a još i prije u novinskim reportažama, i za Večernji list), osobito u zbirci priča “Kino Lika” (po kojoj Dalibor Matanić snima film, a Karakaš glumi sama sebe) te u tzv. reality romanu “Kako sam ušao u Europu”.
“Eskimi” se prirodno nadovezuju na “Kino Liku”. U prethodnoj su zbirci junaci “divlji” Ličani u svom prirodnom, seoskom ambijentu, opisani jednako “divljom” energijom Karakaševa škrta, tvrda, a literarno nevjerojatno efikasna i efektna iskaza. U “Eskimima” oni su u “neprirodnom”, gradskom ambijentu, bačeni na nemilosrdni asfalt, u siromašne podstanarske rupe, u ralje urbane okrutnosti koja ne zamjećuje svoje stanovnike s ruba, nevidljive nomade što su se u grad spustili puni nade, a dočekali bezdan beznađa, spremni da opet pokupe svoje sirotinjske prnje i krenu dalje (ili natrag, svejedno).
Karakašev je izraz kao i dosad siromašan stilskim figurama, ali i podjednako djelotvoran, dramatičan. On hiperrealistički, bez ukrasa, jednostavnom, živom, aktivnom, preciznom rečenicom (re)konstruira dijaloge, gradi sumornu atmosferu, stvara uvjerljive likove marginalaca odbačenih od ljudi i od Boga, žustro poentira i – ostavlja čitatelja bez daha. Od svih hrvatskih sljedbenika legendarnoga Raymonda Carvera, Karakaš je najbliži svom uzoru.
