U subotu 12. studenoga u Lisinskom kao dirigent nastupa španjolski tenor Placido Domingo. Na programu je Verdijev Requiem, a uz Simfonijski orkestar i zbor Hrvatske radio-televizije izvest će ga solisti Kristina Kolar, Jelena Kordić, Filip Filipović i Ivica Čikeš. Iako je slava tenora koji i dalje nastupa na opernim scenama, ali kao bariton, potamnjela zbog anonimnih optužbi za seksualno uznemiravanje kolegica, zbog čega je prekinuo suradnju s njujorškim Metropolitanom i Operom u Los Angelesu, njegov kalendar nije prazan. Nedavno je u Nacionalnom kazalištu u Rigi održano finale natjecanja za mlade pjevače Operalia pod njegovim vodstvom, ovih dana ima koncert u Kraljevskoj valonskoj operi u Liègeu, a u veljači će kao Germont nastupiti u Firenci u Verdijevoj “Traviati” u sklopu tamošnjeg uglednog festivala. Dirigirat će veliki Zubin Mehta, u ulozi Violette Valery nastupa Nadine Sierra, a Alfreda Francesco Meli. Ovog je ljeta Domingo nastupio i na ljubljanskom festivalu, ali kao pjevač.
Prije nekoliko tjedana dirigirao je i Verdijevom “Traviatom” u Operi u Muscatu u Omanu, gdje je ulogu Annine uspješno izvela i nagrađivana hrvatska sopranistica i nova članica zagrebačke Opere Darija Auguštan. A što o Domingu kao pjevaču i dirigentu misli naša proslavljena mezzosopranistica Ruža Pospiš Baldani, koja je s njim često surađivala, i to u većini slučajeva na američkom kontinentu, o čemu postoje i tonski i videozapisi?
– Moj prvi susret s Placidom Domingom bio je 1967., kad smo pjevali u “Carmen” u Houstonu. Poslije smo surađivali u Verdijevu “Trubaduru” u New Orleansu, što je bio njegov prvi nastup prije Metropolitan Opere. Sjećam se da mi je pričao kako se sprema za MET i koliko se raduje tom nastupu. Tada sam već bila u angažmanu u MET-u i od tih dana seže naše prijateljstvo. Nekako smo se našli, uvijek smo se dobro razumjeli, i na sceni i iza scene, kao kolege i privatno kao prijatelji u ugodnom druženju nakon predstava s članovima naših obitelji i ostalim kolegama umjetnicima. U MET-u smo pjevali “Carmen”, čiju audiosnimku čuvam. To je poznati radio broadcast koji je MET radio, a snimka je unatoč vremenu zaista kvalitetna. MET je uvijek jako pazio na kvalitetu svojih izvedbi. Poslije smo se susreli u Las Palmasu. Bila je to još jedna “Carmen” bez i jedne probe. Moj suprug, koji nije bio u mogućnosti putovati sa mnom svaki put, tada je bio prisutan i s Domingovom suprugom Martom slušao je predstavu. To je bilo prvi put da je suprug čuo Dominga na sceni. Puno sam u svojoj karijeri pjevala Carmen, imala sam krasnih Don Josea, ali Domingo je bio jedan od onih koji su zračili nekom toplinom, rola je to koja kao da je stvorena za njega. Imala sam predivnih partnera na sceni u “Carmen”, od Carrerasa, kojem sam bila prva Carmen u karijeri, do Vickersa, Tuckera, Cigoja, Stojanova, ali mogu reći da mi je Domingo bio najbolji Don Jose jer imamo slične glasove. Na sceni smo nekako zajedno disali i to nam je bila poveznica. Don Jose, kao i Carmen žive se na sceni, neke role možete samo izaći i otpjevati, ali Bizet se živi od prve do zadnje note – kaže primadona koja je s Carmen doista nastupala u najvećim svjetskim opernim kućama.
A kakav je Domingo dirigent?
– Domingo je svestran muzičar, pjevač i dirigent. Doista zna puno o glazbi i to se vidi kako pristupa nastupima. Domingo je kao dirigent jako dobar. Studiozan je, poznaje partituru. Sjećam se kako se s lakoćom snašao u ulozi dirigenta prije tridesetak godina u bečkoj Operi, na predstavi “Trubadura” s Bečkom filharmonijom, jednim od najboljih orkestara u svijetu. Lijepo će biti vidjeti Dominga kako dirigira u Lisinskom, u Zagrebu. Zagreb se vratio na kulturnu mapu, kao i Lisinski, koji je uz ravnatelja Dražena Siriščevića ponovno postao mjesto gdje svi koji vole glazbu mogu uživati u izvrsnim izvedbama vrhunskih svjetskih glazbenika – govori umjetnica koja je doista nastupala s najvećim dirigentima svijeta, poput Karajana, Richtera, Matačića, Maazela, Mehte, Pretrea, Sawalischa, ali i Kleibera.
– Radila sam i s ocem i sinom Kleiberom. S Carlosom Kleiberom “Tristana i Izoldu” u Beču i Scali. A s ocem Erichom Kleiberom Wagnera u Münchenu. Što se tiče odnosa dirigenata prema pjevačima tada, u prvom planu uvijek je bila glazbena kvaliteta. Možda su ta naša vremena bila bolja, mirnija zasigurno. Danas svi mladi pjevači koji završe Akademiju odmah hoće biti na velikim scenama jer su i sami pod pritiskom okoline, društvenih medija, ubrzanog načina života gdje sve mora biti odmah. Mnogi se na žalost zalete u neke role za koje je potrebno tehničko iskustvo koje isto sazrijeva godinama, ulete u nešto, potroše se, ali glas izdrži takav tempo samo neko vrijeme. Uvijek se sjetim svoje profesorice Marije Borčić koja mi je dala savjet koji nikada nisam zaboravila: “Ruža, uvijek pjevaj s kamatama.” Zato sam i otkazala Karajanu “Don Carlosa”. Nije da nisam mogla to otpjevati, ali znala sam da bi me ta jedna rola možda poslije koštala moje srednje lage. Emotivno sam bila uključena u svaki svoj nastup i stres zbog jednog nastupa nije toga bio vrijedan. Glas je fini instrument koji treba njegovati i pažljivo koristiti kako bi kvaliteta trajala – uvjerena je Ruža Pospiš.
A kako tumači dugu pjevačku karijeru Dominga, koji je operni debi imao doista davne 1961. godine kao Alfredo u Operi u Monterreyu, dakle prije više od šest desetljeća!
– Ne znam kako bih protumačila njegov dug pjevački staž, ali pjevač ako pjeva s kamatama, znači pametno i uz ispravnu tehniku pjevanja, i ako ga to veseli, može pjevati dosta dugo. Sve je stvar što i koliko u životu želite i koliko vas to na kraju košta. Mogla sam i ja pjevati još, ali putovanja i odvojenost od obitelji postajali su sve teži. Htjela sam provoditi više vremena sa suprugom, djecom i unucima – kaže umjetnica koja se neko vrijeme bavila i pedagoškim radom, a i sada rado daje savjete mladim pjevačima.
A kakva je iskustva vežu uz veličanstveni Verdijev Requiem, koji je pjevala puno puta, pa i u dvorani Lisinski, a postoji i snimka njezine izvedbe sa Zagrebačkom filharmonijom iz 1999. godine?
– Verdijev Requiem pjevala sam puno puta. Ne znam koliko će proba Domingo imati s našim pjevačima u Zagrebu. Tu je jako bitno koliko je pjevač, pogotovo ako je mlad, tehnički i psihički spreman uhvatiti se takve role. Za Requiem morate imati dušu. Najradije sam pjevala Verdijev Requiem s Lovrom pl. Matačićem. Sjećam se izvedbe u Parizu za 300. obljetnicu Doma invalida 1974. godine. Lovro mi je tada rekao: “Ruža, pjevala si tako da sam poželio da mi na grobu pjevaš Lacrimosu.” Pjevala sam ga još s Claudiom Abbadom na otvorenju sezone u Scali i to povodom stote godišnjice praizvedbe Verdijeva Requiema. Bio je to fantastičan koncert sa sopranisticom Mirellom Freni, koja je tada prvi put pjevala Verdijev Requiem i bojala se kako će otpjevati Libera me. Lijepo je vidjeti da se tako velebno djelo vraća na pozornicu Lisinskog s mladim pjevačima i pod ravnanjem Placida Dominga. Nadam se lijepoj glazbenoj večeri u Zagrebu – kaže primadona, koja i dalje iznimno pažljivo i upućeno prati zbivanja na zagrebačkoj, ali i hrvatskoj opernoj sceni.
