Monodrama o smrti?! I to još inspirirana vlastitim iskustvima autorice. Nije baš sadržaj zbog kojeg gledatelj radosno i poletno ode u kazalište. Priznajem da sam očekivala potpuno crnilo i psihički se pripremila na njega. No "Final act/ Posljednji čin", autorsko djelo glumice Lucije Barišić, doslovno me ostavio bez teksta. I to ne zbog crnila, već načina na koji je glumica uspjela zamisliti i izvesti predstavu koja za nju ima katarzično značenje, a publiku ostavlja pod dojmom da ju je, izlažući pogledima najintimnije trenutke svog života, zapravo utješila.
Potaknuta događajima iz vlastitog života, smrću roditelja, glumica je počela istraživati taj "posljednji čin" svakog čovjeka, pri tome se vraćajući daleko unatrag, sve do djetinjstva, i objašnjavajući koliko su sama smrt, ali i obredi koji je prate, djeci nepoznati i teško nerazumljivi pojmovi. Ono za što stručnjaci psihologije potroše stranice i stranice znanstvenih radova na temu kako djeci govoriti o smrti, kada se obitelj suoči s njom, ona uspijeva objasniti u dvije slike i nekoliko rečenica.
I to su tople slike, one koje izazivaju smijeh u publici, jer tako se lako prepoznati u tim Lucijinim slikama. Naravno, neke slike ove predstave vrlo su teške, tužne i tragične, kao što i moraju biti zbog zadane teme. Način na koji ih Lucija Barišić, s beskrajnim talentom, ali i osjećajem za svaki segment izvedbene umjetnosti, donosi na scenu, čini ih duboko ljudskima. I odjednom smrt više nije "zvijer" koja odnosi one koje najviše volimo, već je neminovnost koja nas sve čeka. I s kojom valja znati živjeti. Ali da ne bi bilo zabune, nije ovo nikakva "lakirovka" na temu smrti.
Štoviše, potresan je trenutak kada Lucija s mobitela pušta snimku glasa svoje mame koja izgovara upute za posljednji ispraćaj, baš kao i njezina priča kako je tih dana, dok je boravila uz teško bolesnu majku, postala kradljivica, osoba koja je krala zagrljaje i dodire. Mnogo je poetike i nade u toj priči, posebno u epizodi s velikim stolom oko kojeg ona misli okupiti neku svoju buduću, veliku obitelj, o stolu za kojim će biti mjesta i za one koji joj nisu ništa u rodu i za kojim će vladati samo zakon glasnog zajedništva, u kojem su svađe i prepirke dobrodošle, a šutnja i mrzovolja bilo koje vrste zabranjeni.
Lucija Barišić kroz svoju priču glumi, pjeva i pleše, ali i u nju aktivno uvlači publiku. Čini to tijekom cijele predstave, počevši od tako običnog pitanja kao što je "Koliko je sati?", a njezina neočekivana interakcija postaje posebno zanimljiva u epizodi o traženju ljubavi, kada postaje jasno da upravo zbog reakcija koje do nje dopiru iz gledališta Lucija mnogo toga riskira, pleše po tankom rubu tuđih očekivanja, ali i mogućih negativnih reakcija. Zbog tog rizika nijedna predstava zasigurno nije ista, ali način na koji glumica barata tuđim emocijama te ih prilagođava vlastitima svojevrsna je lekcija izvrsnosti koju bi trebalo "na recept" propisivati mnogim redateljima i glumcima.
Lucija Barišić je autorica, redateljica i izvođačica predstave "Final act/Posljednji čin", a s njom su, vrlo uigrani na sceni, i glazbenici koji potpisuju autorsku glazbu predstave. Oni su Luka Žužić i Tomi Novak.
