Što je najavljivala, Matica srpska je i provela. U petom kolu biblioteke Deset vekova srpske književnosti objavila je i knjigu hrvatskog pisca Ivana Gundulića. Knjigu u kojoj su “Osman” i “Suze sina razmetnoga” uredila je prof. dr. Zlata Bojović, a urednik projekta Miro Vuksanović ističe da su u srpsku književnost uvrstili i pisce iz hrvatske književnosti koji zbog štokavske jezične osnove pripadaju srpskom književnom korpusu. Što o svojatanju Gundulića misli docentica na Hrvatskim studijima prof. dr. Viktoria Franić Tomić?
Prisvajanje Gundulića
– Uvijek je potrebno reagirati na svaki oblik presezanja za tuđom kulturnom baštinom. Nepobitno je da su hrvatske kulturološko povijesne veze s državama bivše Jugoslavije snažne, ali za fenomen srpskog presezanja za hrvatskom kulturnom baštinom, osobito njezinom dubrovačkom dionicom, danas nema ni jednog razloga. To što su urednici edicije Deset vekova srpske književnosti ignorirali reakcije hrvatskih kulturnih institucija pa su otiskali i Gundulića, što su tog hrvatskog pisca prisvojili i uvrstili ga u svoj desetstoljetni književni kanon, moglo se i očekivati. Jednako su srpski filolozi ignorirali činjenicu da je nedavno organiziran okrugli stol u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Dubrovnika gdje se s osjećajem dubrovačkog genius locia odgovorilo srpskim kolegama. Možda se svaka ovakva kulturološka i kulturnopolitička gesta doima donkihotovska gdje navodno povampireni hrvatski intelektualci i balkanski džentlmeni drže Držića, love Gundulića i manijakalno skupovski bdiju nad Boškovićem. Ali svi ti naši Držići, Gundulići i Boškovići u Deset vekova ne predstavljaju sacrae personae, već sanctum locus. Sama ideja nacionalnog kanona ima pretpovijest u hagiografijama, a životopisi svetaca nerijetko su pisani s nakanom posvećivanja nekog prostora. Ovdje nije riječ o Gundulićevu “Osmanu”, gdje se turski plemići vjenčavaju s plemenitim Srpkinjama, ali ne i s dubrovačkim plemkinjama kojima i dubrovački pučanin kao Držić predstavlja Grdana – jednookog Polifema koji prijeti idealnoj Dubravi. Ovdje je riječ o upisivanju sanctum locus u srpski književni kanon. A to svetište grad je Dubrovnik. Dubrovnik koji je gorio 1991. i koji je u granicama Hrvatske – ističe prof. Franić Tomić. Što tu može hrvatska kulturna politika?
Dijalektički antibarbarus
– Naša kulturna politika kao i diplomacija ne samo da ne pokazuje osjećaj kulturne memorije, njima je i ona politička vrlo maglena. Što možemo očekivati od naše diplomacije kada se s male scene Banskih dvora ne podržavaju tendencije Katalonaca za odcjepljenjem jednako kao što još začudnije zvuče rusofilske floskule iskazane u kontekstu ukrajinskog pitanja. Spomenut ću hrvatskog klasika kojeg neki naši urednici hrvatskog književnog kanona nude srpskim kolegama, a naši susjedi ga neće jer ne znaju što bi s njim. To je Miroslav Krleža koji je, kada je osjetio izlišnost dnevnih polemika, napisao knjigu “Dijalektički antibarbarus”. Jest da se ta knjiga baca pod naše leksikografske tepihe već desetljećima, ali neće moći biti skrivena stoljećima. Rasvijetlila je mnoge enigme jednog povijesnog trenutka. Otela je svog pisca nasilnoj postmortem ideologizaciji. A Krležina biografa pretvorila u žrtvu političkih progona – zaključuje prof. Franić Tomić.
>>Do kada će Srbi svojatati Dubrovnik i dubrovačke književnike?
Gdje su sada Jusupović, lepi Zoki i sva jugonostalgičarska politička elita, da reagiraju na ovaj barbarski čin krađe i svojatanja svega, što nikada nije ni neće biti njihovo. Tim turskim vazalima se mora postaviti uvjet, da se javno i uu pisanoj formi odreknu tih posezanja prije ulaska u Europu. To je još jedno u nizu srpskih intelektualnih laži kojim truju svoj neuki narod, pokušavajući svoje poraze i bitke u ratu, pretvoriti kao pobjedu u miru. Tim sjemenima zla treba odlučno i jasno zagrmiti cijela intelektualna, politička i ekonomska Hrvatska i postaviti kao conditio sine qua non budućih odnosa ili jednostavno prekinuti svaki odnos...