Dosezi američkog kazališta velika su nepoznanica domaćoj kazališnoj publici, jer čak i najveći ljubitelji teatra kada se konačno nađu u New Yorku teško mogu odoljeti sirenskom zovu broadwayskih hitova.
No, čime se zapravo tamo bavi teatar koji nije u krugu onih koji proizvode hitove teške milijune dolara, koliko je sličan ili različit od onog što gledamo kod kuće, onog što rade naši umjetnici te regionalni i europski kazalištarci koji nam (na sreću) sve češće stižu u goste?
Na ta pitanja u nas malo tko zna odgovore i trebalo je stoga na neviđeno pozdraviti novu inicijativu Zagrebačkog kazališta mladih. Oni su, naime, ugostili Festival američkog kazališta, zapravo tri predstave kazališnih skupina newyorške downtown scene okupljene oko teatra "PS121", a koji su ovih dana na europskoj turneji.
U subotu navečer na početku festivala vidjeli smo predstavu "Smetnje vida" Christine Masciotti u režiji Richarda Maxwella, jednog od najpoznatijih redatelja off-broadway scene, predstavljajući temu žene postavljenu u središte predstava koje ćemo vidjeti u sklopu gostovanja.
"Smetnje vida" gotovo su klinička priča - ona medicinska, o istinskim smetnjama vida u oku jedne žene i ona emocionalna o iznenadnom razvodu braka kojeg ta ista žena prolazi.
No, mnogo je toga skrivenog u tom glavnom okviru priče, a posebno je važan podtekst nepripadanja. Žena je naime Grkinja, netko tko u "loncu za otapanje nacija" još nije postao dio prosjeka, a ona uz to ne pripada ni onima koji će razvod i bolest rješiti šuškavim novčanicama dolara.
Njen liječnik još je zagonetniji lik. Njegov strogo profesionalni gard na početku priče počinje se urušavati na prvom receptu koji napiše – na njemu je, naime, ime koncerta na koji bolesnica mora otići, kako bi kroz glazbu vidjela bolje.
Oboje junaka tek je naizgled čudno, njihova emocionalna povezanost je neizbježna, a oboje baš svojim "čudaštvom" potcrtavaju činjenicu da pričaju priče iz života, točno one koje se događaju tisućama ljudi oko nas.
Redatelj Richard Maxwell inzistira na tetarskoj "običnosti", sve je na trenutke nalik nekom amaterskom uratku, ali baš ta smišljena i pomno građena naivnost, kao i potpuno odsutstvo scenografije ili kostimografije, uz nevjerojatno topli, ali i istinski ubojit smisao za humor ovu predstavu čini vrijednom svake pažnje. To, i glumci Linda Mancini i Jay Smith, samo su nam potakli za glad za onim što tek dolazi, predstavama "Galeb (Misleći na tebe)" i "Bronx Gothic".
Gledao sinoć. Drama je dobra, al na momente dosadnjikava. Na prvu logičan izbor glavne glumice, ali po mojem mišljenju - fulan. Uloga bi mogla biti mnogo snažnija uz ekspresivniju glumu.