Sve je naizgled naivno. Dječak iz Norveške na odmoru u Njemačkoj u dvorištu se igra s autićima i kokoškama, njegova sestra trenira tenis, domaćini se ljubazno smješkaju i ne razumiju goste, kao ni oni njih...
Miran odmor? Ni slučajno, ovo je antiidila, ljetovanje iz pakla, ono na kojem se proganjani vječnim čežnjama i sami nađemo. To je okvir u koji Erlend Loe, norveški književnik, smješta priču romana Mirni dani u Mixing partu, koji je u Zagrebačkom kazalištu mladih režirao gost iz Srbije Boris Liješević.
Od redatelja koji je Grand Prix Bitefa osvojio Elijahovom stolicom, po romanu Igora Štiksa, mnogi su očekivali još jedno klasično pričanje priče, no ovdje je on krenuo sasvim drugim putem. Njegove staze otkriva programska knjižnica predstave. Redatelj je, naime, svim glumcima ZKM-a poslao roman i ljubazno ih zamolio da mu pošalju svoje reakcije i argumente za i protiv, žele li raditi tu predstavu ili ne.
Knjižica predstave donosi upravo njihove odgovore, otkriva mnogo razloga, sumnji i dilema s kojima su glumci ušli u priču, ali potom i redatelja koji ih je sve spojio u cjelinu.
Priča o glavnom junaku izgubljenom u krizi srednjih godina, uz ženu koju više niti želi niti razumije, priča je i o kazalištu. On je naime dramatičar, proganjan težnjom da napiše svoju prvu dramu i uspije.
Taj sloj priče otkriva jedno od temeljinih iščašenja našeg doba – ljude ogrezle u osrednjosti koji maštaju o uspjehu i slavi, ali su pri tome nespospobni napraviti i jedan korak ka željenom cilju. Skrivena je tu i temeljna ironija o kazalištu našeg vremena - onom koje sanja o vrhunskom uspjehu nepostojećeg teksta, ali ne vidi istinsku dramu u kojoj se samo nalazi.
Liješević radi veliku ansambl predstavu i pruža priliku za glumačko dokazivanje svima koji su poželjeli raditi na ovom tekstu. Priču gradi maksimalno ističući izgubljenost čovjeka u današnjem svijetu, inzistirajući na emotivnim stanjima svih aktera, pa makar oni bili spolovilo glavnog junaka ili četkica za zube njegove žene. Konačna slika je krug, točno i precizno oslikan, razočaravajući, ali i istinski razoran krug: na početku i na kraju priče sve je isto – obitelj, njeni članovi, njihove paranoje i umišljaji.
Dojam je da je redatelj tragajući za novom tetarskom formom, ali i drugačijim načinom rada, ne samo sjajno pročitao roman, na čijoj je adaptaciji i dramaturškoj obradi radila i Jelena Kovačić, već je psihološki nepogrešivo ušao i u reakcije svojih glumaca.
Glavna osovina predstave dvojica su muškaraca: Zoran Čubrilo kao Norvežanin u gostima i Milivoj Beader kao Nijemac domaćin. Vrh trokuta čini Katarina Bistrović Darvaš na trenutke i previše distancirana od kaosa u kojem se nalazi njena junakinja. Izuzetno dojmljiva je Urša Raukar u ulozi putene autorice kuharica za kojom pati glavni junak. Ona je na sceni doista žena koja zna kada treba skuhati karbonaru.
