Hodajući tako svojim gradom ugledam plakat za kazališnu predstavu „W. Shakespeare: HAMLET – Gostuje Teatar iz.....“ To moram vidjeti. Dugo već nisam bio u kazalištu. Idem odmah kupiti ulaznicu. Ubrzo bio sam na blagajni kazališta.
– Dobar dan!
– Dobar dan, izvolite.
Molim ulaznicu za večerašnju predstavu.
– Nema večeras nikakve predstave.
– Kako nema? Vidio sam plakat u gradu.
– Jeste li pogledali datum?
– Ne, nisam.
– Eto vidite. Uostalom, ovo više i nije kazalište.
– Kako nije? U ovoj zgradi je bilo kazalište, koliko ja znam. Konačno, na zgradi još uvijek stoji natpis Narodno kazalište.
– Bilo je, ali više nije. Uostalom, ja sam ovdje službenik jedne specijalne ustanove i nisam dužan davati nikome izvješće.
– Kakve ustanove, rekoste?
– Specijalne ustanove, gospodine. I nemojte se praviti naivni. Konačno, zašto vi mene ispitujete? Vas zanima predstava, a predstave nema.
– Oprostite, nisam vas htio uznemiravati. Do viđenja!
– Do viđenja, gospodine. Drugi put bolje gledajte što piše na plakatu.
Vraćam se do mjesta na kojemu sam vidio plakat, ali plakata više nema. Okrenem se i ugledam starog prijatelja, trgovačkog putnika koji je često dolazio u naš grad. Uvijek smo svraćali u „našu“ kavanu u kojoj smo provodili duge sate pretresajući sve i svašta, posebice političku situaciju u zemlji. Prijatelj mi priđe i jednostavno kaže:
– Stari, jesi li za piće?
Očekivao sam da će se začuditi što me dugo nije vidio, da će me pitati što je sa mnom, a on ravnodušno: „Jesi li za piće“, kao da se svakodnevno susrećemo. Uđemo u kavanu, sjednemo za naš stol i naručimo naše piće. I tada me prijatelj ponovno iznenadi pitanjem:
– Ideš li u kazalište večeras?
– Htio sam, ali nema predstave.
– Kako nema? Dolazeći ovamo, vidio sam plakat. Mislim da se daje Hamlet W. Shakespearea.
– To sam i ja vidio. Krenuo sam do kazališta da kupim ulaznicu, ali tamo mi neljubazni službenik reče da nema nikakve predstave, da tamo više nema kazališta, da bolje gledam što piše na plakatu. I zamisli, vratio sam se da provjerim što piše na plakatu, kad nema ni plakata ni zida na kojemu je stajao.
– Nije moguće. Provjerit ćemo kasnije kad zajedno izađemo iz kavane. Možda nam se ipak učinilo.
– Nije mi se moglo učiniti. Još uvijek vjerujem svojim očima. No, ne bih više o tome. – Možemo, kako kažeš, kasnije zajedno provjeriti. Radije mi pričaj kako si, što radiš.
– Što bih radio? Kao i uvijek radim svoj posao. A ti?
– Pokušavam nešto raditi, ali ne ide. Nije lako živjeti s onim što su nam učinili našem gradu.
– Kako to misliš? Kojem gradu?
– Dobro, gdje ti živiš? Zar ništa ne znaš ili se praviš da ne znaš?
– Što bih trebao znati?
– Daj, molim te, ne pravi budalu od mene. Sve su nam uništili, a ti...Nisi, valjda, i ti njihov?
– Oprosti, samo trenutak, odmah se vraćam...
Dugo sam čekao prijatelja, ali njega nema i nema. Pitam konobara je li vidio mog prijatelja kad je izašao iz kavane, a on čudeći se upita:
– Koga, molim?
Mog prijatelja koji je tu sjedio sa mnom.
– Nikoga nisam vidio
– Kako niste vidjeli, donijeli ste nam piće. Ta mi smo vaši stari gosti.
– Ništa ja ne znam. Donio sam vam ono što ste naručili.
– Dobro, dobro, molim platiti
– Plaćeno je.
– Tko je platio?
– Onaj gospodin u kutu – odgovori konobar.
Gledam gospodina u kutu. Smješka mi se, ali ja ga ne prepoznajem. Osjetim mučninu. Ne mogu više sjediti u kavani, moram na ulicu...Izađem iz kavane i ne mogu vjerovati, ne prepoznajem ulicu kojom sam nekoć gotovo svakodnevno hodao. Ipak, ovo je moj grad. Eno poznate mi žene na prozoru. Dobra stara gospa Marija. Dobri duh drage mi ulice. Bila mi je radost nekada, prolazeći ovom ulicom, pozdraviti gospođu Mariju. Ona je uvijek vedro i raspoloženo uzvraćala: „Kakav divan dan, gospodine!“ Čak i onda kada je padala kiša i kad je grad bio obavijen gustom maglom. Žurim k njoj da je pozdravim, da ponovno čujem njezino vedro „Kakav divan dan, gospodine“. Prilazim njezinoj kući i, tek što htjedoh pozdraviti je, kad... gospe Marije nema na prozoru. Nema ni prozora. Ni kuće nema...Hodam dalje i evo me pred ulazom u željezničku postaju. Poželim otputovati, otići, pobjeći iz grada. Bilo kamo. Ulazim u postaju. Nad blagajnom natpis: Zatvoreno. Izađem na peron. Nikoga nema. Polumrak. Začujem korake. Iz polumraka priđe mi nepoznati gospodin, kojemu se obratim:
– Molim vas znate li o čemu se radi? Kako da nikoga nema, a uskoro treba stići vlak? – upitam.
– Koji vlak? – odvrati mi nepoznati.
– Međunarodni vlak koji godinama već prolazi ovuda u isto vrijeme. Evo, za pet minuta bi trebao stići.
– Nije moguće da ne znate.
– Ne bih vas pitao da znam
– Nema više nikakvog vlaka, gospodine.
– Kako nema?
– Tako, ukinulo.
– Što je vama? Kako ukinulo, tko je ukinuo?
– Mnogo me pitate. Znam samo da je ukinulo i da uzalud čekate.
– Ali molim vas, objasnite mi...
– Govorio sam već u leđa nepoznatom. Za trenutak izgubio se u polumraku. Kroz čekaonicu vraćam se u grad. Jedna žena u čekaonici mete...
– Gospođo, zašto čistite kad više nema ni vlaka ni putnika? – pitam je.
– A što bih drugo radila, gospodine? Ja ne znam ništa drugo raditi. Čitav život provela sam u ovoj čekaonici metući i ...
Žena je još govorila dok sam izlazio iz čekaonice. Evo me na ulici. Hladno je i pusto. Nema ni psa. Tko zna što se dogodilo s mojim psom? Je li uspio pobjeći ili je i on stradao kao i mnogi moji sugrađani? Gle, sredinom ulice k meni trči pas... moj pas! Sanjam li ili je zaista preda mnom moja kuća? Pas se zaustavio pred vratima moje kuće i radosno maše repom. Ne, ne sanjam. Ulazim u kuću zajedno sa svojim psom i evo me u dnevnom boravku. Odlažem torbu. I ne sjećam se da sam je nosio po gradu. Iz torbe vadim kruh i polažem ga na stol. U susjednoj sobi mnogo ljudi koji živo razgovaraju. Ulazim k njima i nikoga ne prepoznajem. Prilazi jedan neznanac i pita što ću popiti. Kažem da mi nije do pića. Želim samo spavati, utonuti u san i sve zaboraviti...U sobi odjednom zavlada gluha tišina. Vidim ljude koji otvaraju usta, ali ništa ne čujem. Iz daljine k meni dopire jeka moga glasa i... odjednom u sobi nema nikoga. Tišina je užasna i dođe mi da vrisnem. Otvaram usta, ali glas ne će iz moga grla. Uto iznenadni bljesak i obilje svjetlosti ispuni sobu... Budim se. Ustajem iz kreveta i prilazim k prozoru. Gle čuda – vidim more! Otkud more? U mojem gradu nema mora. Nije mi dugo trebalo da spoznam da se nalazim u svojoj prognaničkoj hotelskoj sobi u gradiću na moru, u koji sam prije nekoliko mjeseci doputovao sa skupinom prognanika iz rodnog razorenog grada. Na brzinu se umijem, odjenem i siđem u hotelsku kavanu. Sjednem za šank.
– Duplu lozu, molim! – kažem konobaru.
– Izvolite, gospodine, dupla loza za vas. Što je s vama jutros, muči li vas što? Ne izgledate mi sjajno. Jeste li nešto loše sanjali?
– Da barem jesam! Moj gospodine, ja više ne mogu sanjati. Bože moj, ni sanjati više ne mogu, jer sve je istina. Ne razlikujem više san od jave.
Ispio sam lozu naiskap te požurio na ulicu. Ubrzo našao sam se na obali uz more i ugledavši u blizini klupu, sjeo sam i zagledao se u more. Gledajući modrinu mora, nisam mogao svrnuti pogled i ništa drugo i nikoga u tim trenutcima nisam vidio osim nepregledne modrine koja je blistala na jutarnjem suncu. Činilo mi se da dobro more briše stravične slike mog razorenog grada, koje sam nosio u sebi i koje su me danju i noću morile. Ne znam koliko dugo sam sjedio na klupi pored mora kad osjetim da mi se duša donekle smirila nakon teškog sna prošle noći, krenem prema središtu grada i nakon kratkog vremena ugledam vrata kavane, uđem i sjednem za prazan stol u kutu. Nakon što me konobar poslužio pićem, ispivši gutljaj svoje loze, osjetim da me ugodno preplavljuje žamor ljudi koji su sjedili i pijuckajući čavrljali. Ne znam zašto, odjednom naglo ustanem i počnem govoriti. Nije mi uopće palo na pamet što će pomisliti ljudi kojima sam se obraćao. Govorio sam kao da čitam iz neke nevidljive knjige i riječi su mi tekle poput vode brzog gorskog potoka. Dok sam kazivao svoje doživljaje o svojim posljednjim trenutcima u rodnom gradu, iz kojega sam bio prisiljen bježati, tišina koja je vladala u kavani kao da je dozivala riječi iz moje duše. Kad sam završio govoriti, tišina se toliko zgusnula kao da je neka nevidljiva sila usisala sve zvukove, a gosti koji su sjedili za stolovima bijahu nijemi i nepomični kao kipovi. Očekivao sam da će ova mučna tišina potrajati samo koji trenutak te da će se ponovno probuditi uobičajeni žagor, kakav vlada u svim kavanama svijeta. Na moje čuđenje grobna tišina potraja dulje, a još više me začudi što nitko nije posegnuo za čašom pića, koje je pred njima stajalo. Čak je i konobar za šankom stajao nijem i ukipljen. Moram priznati da sam se uplašio ovog, činilo mi se, prijetećeg muka te, bojeći se progovoriti, kretnjom bez riječi zamolim konobara da mi priđe jer želim platiti svoje piće, na što mi on također bez riječi dade znak da ništa ne dugujem jer on me časti. Nakon toga iskrao sam se iz kavane hodajući među zanijemjelim gostima. Pred kavanom nije bilo nikoga, duboko sam udahnuo i krenuo prema hotelu u kojemu sam bio smješten. Kad sam ušao u svoju sobu i ugledao krevet, pomislio sam: Bože, koliko ću još noći provesti u ovoj sobi? Dani su još donekle podnošljivi, ali noći... Ni sanjati više ne mogu jer java je usisala snove. Od sada mi je živjeti u novoj stvarnosti.
"Žiri “Večernjeg lista”, koji će biti uskoro sastavljen, donijet će odluku o najbolje tri priče iz prošlog 52. natječaja u jesen ove godine, kada će biti dodijeljene i tri nagrade..." "Žiri koji će uskoro biti sastavljen"? Pa tko je do sad birao priče za objavu u VL, uključujući po nekoliko puta iste, uključujući i one u očitom sukobu interesa, poput nestajuće priče Dejana Šorka, uključujući i niz priča koje ne zadovoljavaju uvjetima natječaja. Ne bi li bilo dobro da u žiri uključite i nekog iz pravosudnih tijela RH, recimo DORH-a? Kako ste samo i u tako plemenito područje poput književnosti mogli unijeti blato korupcije i klijentelizma? MSP