Za pisca je najsramotnije od svega kad ga uhvate u plagiranju drugog pisca. Drugo najsramotnije jest podsjećati na drugog pisca. Tako je u šestom, posljednjem dijelu monumentalnog šestoknjižja “Moja borba” pisao norveški književnik Karl Ove Knausgård, Skandinavac rokerskoga, razbarušenoga izgleda koji je vlastitu intimu i intimu svoje obitelji crno na bijelom isporučio milijunima čitatelja diljem svijeta. U Norveškoj je njegova “Moja borba”, na oko 3200 stranica, prodana u oko 600.000 primjeraka (a to je u prosjeku 100.000 prodanih primjeraka po jednoj knjizi). Impresivne su to brojke za zemlju koja ima samo 5,4 milijuna stanovnika. I dok ga neki uspoređuju s Henrikom Ibsenom i Marcelom Proustom, drugi tvrde da je riječ o piscu literarnih selfija upitne književne kvalitete. O svojevrsnom egomanijaku koji se odlično uklopio u globalističke trendove u kojima ljudi vole škiljiti iza tuđih, zatvorenih obiteljskih vrata, u tuđe živote bez obzira na to kakvi ti životi bili.
Buran privatni život
Kada su agenti svojedobno pokušali prodati prava na Knausgårdovu norvešku obiteljsku sagu, koja doduše ima jako puno neobiteljskih rukavaca, nailazili su na bedem šutnje i nepovjerenja, pa čak i podsmijeha. Jer Knausgård je izvan Norveške bio potpuno anoniman. Ipak, lucidni si nakladnici riskirali (među njima i zagrebački OceanMore), kupili prava i tako omogućili svojim čitateljima puno literarnog užitka. Jer Knausgårdova proza nije banalna iako ponekad pisac piše o banalnostima ili, bolje rečeno, o banalnoj svakodnevici. A možda je baš u toj svakodnevici tajna njegova svjetskog uspjeha pred kojim se moraju pokloniti i brojni oponenti i osporavatelji.
A tko je to zapravo Karl Ove Knausgård? Pisac koji je u “Mojoj borbi” detaljno i minuciozno opisao prvi propali brak s norveškom novinarkom Torje Aursland, “razmjenu” djevojaka sa starijim bratom Yngveom, ali i oca alkoholičara koji je posljednje mjesece svog života proveo u stanu s majkom, a sinovi su ga pronašli mrtvog, s razbijenim nosom i u groznom neredu. Opisao je Knausgård i svoj drugi brak, sa švedskom književnicom Lindom Bostrom Knausgård i njene mučne, cjeloživotne psihičke probleme, zbog kojih je bila i hospitalizirana, pa se Knausgård morao sam brinuti o njihovoj djeci. U vrijeme pisanja “Moje borbe” imali su troje djece. Poslije su dobili još jedno. A onda je uslijedio razvod, drugi zasad u Knausgårdovu prilično burnom privatnom životu koji je nastavio vezom s britanskom nakladnicom Michal Shavit, s kojom ima sina.
U svojih šest objedinjenih romana o vlastitom životu Knausgård puno je prostora posvetio nesporazumima s najbližom rodbinom. A apsolutno najviše sukoba imao je sa stricem Gunnarom. Naime, Knausgård je običavao rukopise svojih autobiografskih uradaka slati ljudima koje je u njima spominjao, tražeći, uvjetno rečeno, njihov imprimatur za javno objavljivanje. Tako je slao rukopise prvoj ženi, prvim ljubavima (ostvarenima ili neostvarenima), prijateljima, kolegama, majci, bratu, drugoj supruzi, a onda i stricu Gunnaru. A tu se pojavio ibsenovski problem. Stric Gunnar pokazao se nemilosrdnim, kako to mogu biti samo članovi iste obitelji. Pa je Knausgårdovu prozu s obiteljskim tajnama nazvao “verbalnim silovanjem”. I za takvo pisanje optužio piščevu majku, koja je, po njemu mrzila obitelj Knausgård i Knausgårdova oca. Koji se, po stricu Gunnaru, zbog nje i propio. Stric je zaprijetio da će tužiti i nećaka, ali i izdavačku kuću jer je rukopis prepun laži i blaćenja obitelji Knausgård. I da će tražiti veliku odštetu. Samog Karla Ovea nazvao je zlom osobom i jadnikom. Tvrdio je da ima podijeljenu ličnost i da je neuračunljiv. Da je ciničan i bez empatije. I zreo za liječenje na psihijatriji. Da je osoba bez prijatelja. Tražio je da u romanima uopće ne spominje njegovo ime. Da se iz knjige izbaci sve o zadnjim mjesecima života njegova brata, a piščeva oca. I da Knausgård ne spominje ni svoju baku, baš kao ni prezime obitelji Knausgård. Stric Gunnar kojem je, očito, jako stalo do dobrog imena obitelji, Karlu Oveu je zaprijetio da će norveškim tabloidima iznijeti sve o piščevim lažima koje namjerava plasirati u svojim romanima.
Naravno, Karl Ove Knausgård preskočio je i tu prepreku. I objavio šest knjiga koje su javnost zaintrigirale naslovom “Moja borba”. Nekima je to, naravno, previše mirisalo na Adolfa Hitlera i na “Mein Kampf”. Pa su taj naslov potpuno izbjegli, dajući knjigama pojedinačne naslove (na primjer u Velikoj Britaniji). A onda se Knausgård u šestoj, završnoj i vrlo opširnoj knjizi ciklusa na više stotina stranica raspisao baš o Adolfu Hitleru, njegovim suradnicima, fenomenu nacizma, pa i o Hitlerovoj knjizi “Mein Kampf” koju mu je u tajnosti kupio prijatelj, da tabloidi prerano ne saznaju koju literaturu čita mladi norveški pisac u usponu čiji su svaki korak budno pratili. Karl Ove Knausgård ima pomalo fetišistički odnos prema knjizi. I sam priznaje da svaku knjigu koju kupi prvo omiriše. Da doslovno zarije glavu među stranice i da, udišući njihov miris, povezuje taj miris s nečim dobrim, sa smirujućim mirisima iz djetinjstva koje pamte i tijelo i psiha. Doduše, nije to slučaj sa svim knjigama, pogotovo ne s Hitlerovim “Mein Kampfom”. U tu knjigu, kako je sam napisao, Knausgård nije uronio lice jer se tu radi o zloj knjizi. O knjizi koju nije mogao imati ni na polici ni na pisaćem stolu, nego ju je držao u najdonjoj ladici. Zanimljivo, Knausgård se često bavio piscima koji su bili (ili jesu) moralno upitni. Među inima, i Knutom Hamsunom, norveškim piscem i nobelovcem koji je za nacističke okupacije Norveške bio pristaša marionetske Quislingove vlade i koji je i prije Dugoga svjetskog rata simpatizirao i Hitlera i nacionalsocijalizam i njegove teorije “krvi i tla”. Tu je i Peter Handke, kojeg je Knausgård u svojoj nakladničkoj karijeri i objavljivao (zajedno s Curzijem Malaparteom). Bio je naročito oduševljen njegovim romanom “Užas praznine” u kojem Handke otvoreno opisuje samoubojstvo majke Marije, koruške Slovenke.
No rjeđe se spominje da je roman koji je imao najveći utjecaj na mladog Knausgårda (kojem nisu bili strani ni alkoholičarski poroci ni eksperimenti s drogama) bio bestseler Brama Stokera “Drakula”. Čitao ga je u vrijeme kada je imao loš ljubavni život jer je, po vlastitom priznanju, njegovo razumijevanje djevojaka, ljubavi i veza potjecalo s kraja devetnaestog stoljeća. A “Drakula” je na mladog Norvežanina djelovao kao udarac maljem. “Ljudi mi troše puno energije” Čitao ga je kao u groznici. I nije se identificirao s vječno žednim i okrutnim grofom, nego s njegovim žrtvama. Za Knausgårda je “Drakula” roman o pokoravanju i oslobađanju od pokoravanja. Ali i roman u kojem ne trijumfira pisac. Baš kao što ni u Knausgårdovim samorazarajućim romanima ne trijumfira on sam iako se nekome može učiniti da hladnokrvno cipelari svoje likove, objavljene pod punim imenom i prezimenom. No to je površno gledanje. Prava je žrtva Knausgårdovih knjiga on sam. Njegov mentalni sklop. Njegov samozaštitni oklop koji nasljeđujemo intuitivno i bezrezervno. On je, metaforički rečeno, Drakula koji krv siše samome sebi. I od toga živi. A to je, priznat ćete, opasno. I više nego opasno. Ali je i zavodljivo. Stoga ne čudi veliki broj Knausgårdovih fanova. Jer tu nije riječ o nekom akademskom piscu. Knausgård, koji je jedno vrijeme djelovao i kao novinar i povremeni glazbeni kritičar, i sam se bavi glazbom. Posljednjih godina ušao je i na područje povijesti umjetnosti (u slikovitom je norveškom Bergenu vrlo mlad studirao komparativnu književnost i umjetnost) pa kao kurator potpisuje izložbe najslavnijeg norveškog slikara Edvarda Muncha o kojem je napisao i knjigu. Neki su kritičari napisali da je bolje o Munchu pročitati ono što piše Wikipedija nego ono što piše Knausgård. Ali nisu bili u pravu. Jer Knausgård nije napisao znanstvenu studiju o slikaru koji je postao opće dobro čovječanstva niti njegovu publicističku biografiju. Pisao je o svom intimističkom doživljaju slikara na koji ima apsolutno pravo, baš kao i svaka individua, uostalom. U knjizi je opisao i putovanje po Munchovim biografskim postajama popularizirajući njegovo djelo, ali i emotivno raščlanjujući njegovu osobnost. A i prije Muncha surađivao je u pisanju knjige o poznatom njemačkom slikaru Anselmu Kieferu.
Kada je Norveška 2019. bila zemlja gost na najvećem svjetskom sajmu knjiga u Frankfurtu, počasni govornik na svečanosti otvorenja bio je, pogađate, Karl Ove Knausgård. Pred najvišim uzvanicima iz Njemačke i Norveške govorio je o vragu. Vragu kojem umjetnici, znanstvenici, ali i ljudi općenito već stoljećima prodaju dušu kako bi dosegnuli neki cilj. Tako je i Knausgård spomenuo da je “Mojom borbom” na neki način prodao dušu onom istom đavolu o kojem je pisao veliki njemački pisac Goethe. Za sebe Knausgård, pomalo pozerski, tvrdi da je lijen. A ako je on lijen, nije jasno tko je napisao njegove knjige. Jer, osim “Moje borbe”, tu je i također autobiografsko četveroknjižje na temu godišnjih doba koje, na sreću hrvatskih čitatelja, također agilno objavljuje OceanMore. Tu su dva ranija njegova prva romana, eseji o Americi, tu je njegov nakladnički rad, ali i rad na norveškom izdanju Biblije (koje je u Norveškoj bilo hit, veći i od “Pedeset nijansi sive”), uređivanje poznatog norveškog časopisa...
Trenutačno Knausgård živi između Švedske i Velike Britanije, točnije Londona. Kada ga je jedna novinarka nedavno pitala putuje li često u Norvešku, odgovorio je da ne putuje ni često ni rado. “Putovanje i susreti s ljudima troše mi puno energije, izbacuju me iz mog fokusa. Ja moram pisati, čitati i istraživati”, poručio je pisac koji svakog dana pet sati sjedi za pisaćim stolom. Jedino si vikendom priušti odmor od pisanja. A kada piše, koncentrira se gledanjem kroz prozor i slušanjem glazbe. Trenutačno najviše sluša američki bend iz Nashvillea Lambchop. Osim glazbe, za pisanje mu je potreban samo dobar lektor. S kojim, kako sam veli, kontaktira svaki dan jer stalno treba njegovu podršku. Treba čuti rečenicu da je sve dobro i da je kao pisac na dobrom putu. A konačnu presudu ionako će donijeti čitatelji. Oni koji žive sada. I oni koji će tek doći.
