Spremno će Sanja Pilić priznati da je iza nje izuzetno teška godina i da se nevoljama ne nazire kraj. Ali ova neuništiva kreativka sve strahove i probleme rješava radom. Nedavno joj je iz tiska izašla nova zbirka kratkih priča “Zbogom romantiko!” (ona je i višestruko nagrađivana autorica na Večernjakovu natječaju za kratku priču Ranko Marinković), ali i trideseta slikovnica za najmlađe, osamnaesta o Maši, kojoj smo ovog puta posvetili više prostora.
Kako je nastala Maša? Mene osobno beskrajno podsjeća na slikovnice koje su izlazile u mom djetinjstvu – strani serijal o Maji.
Htjela sam promovirati znatiželjnu, pametnu i samostalnu djevojčicu dobra srca, pa je tako nastala Maša, a ideju je dao urednik u Mozaik knjizi Zoran Maljković. Kad sam bila mala, i ja sam voljela Maju, obožavala sam slikovnice. Pomno sam proučavala ilustracije i znam koliko su bitne. Zato mi je važno da se u Maši vidi autentičnost prostora u kojem se priče događaju pa se u ilustracijama mogu naći Zagreb, Rovinj, razni muzeji, kazališta koje ona posjećuje, a koji postoje u stvarnosti.
Uz Mašu su brojni mališani naučili čitati, kolika je odgovornost pisca kada piše za djecu, posebno onu najmlađu?
Mislim da je vrlo velika. Karakterno su me najviše oblikovali junaci mog djetinjstva, od Šegrta Hlapića, Sretnog kraljevića, Tončeka i Točkice..., ali i slikovnice zbog čudesnih ilustracija. Uronila sam u svijet knjiga baš preko prvih susreta sa slikovnicama i pisanom riječju. Zato i stvaram pozitivne junake, negativnih je dosta u stvarnom životu. Pokušavam kod klinaca razviti suosjećajnost za druge, podučiti ih da trebaju uživati u ljepoti i raznolikosti života, u igri i druženju s prijateljima.
Kako vi izuzetno puno pišete, objavljujete, istražujete nove forme, zanima me je li pisanje za djecu svojevrstan odmor ili najteži dio spisateljskog posla?
Uglavnom je to odmor. Ipak, kako sam odlučila u slikovnicama mnoge teme zaobići, pogotovo one mračne, moram se domišljati o čemu pisati. Djeca su se dosta promijenila pa pokušavam ovo njihovo doba ugurati u svoja djela tako da im budu zanimljiva. Savladavam nove tehnike, proučavam što ih zanima. Volim u te priče utrpati razne likove, primjerice moderne bake, siromašne susjede, umjetnike... Znam da današnji klinci vole i fantastičnu književnost, ali meni osobno je ona dosadna. Ja se držim urbanih tema. U kratkim pričama za djecu volim se igrati s jezikom, nasmijavati ih. Napisala sam ih više od 400 i one obično završe u čitankama, kasnije u knjigama.
U zadnje vrijeme i kod nas i u svijetu slikovnice postaju sve kvalitetnije, sve ljepše. Na koji način surađujete s ilustratorima?
Niko Barun i ja izvrsno surađujemo. On je moj glavni ilustrator, ilustrirao je sve Maše, ali i ostale knjige priča i romana za djecu. Domišljat je, odličan crtač, moderan, poznaje djecu, sam ih ima četvero (smijeh). Pošalje mi ilustracije prije nego što odu u tisak, pa se dogovorimo ako što treba dodati. Kod Maše i zoološkog vrta nije nacrtao čimpanze, a kako ja volim čimpanze, zamolila sam ga da ih doda. Kad se radnja događa u određenom muzeju ili kazalištu, on ih nacrta točno onako kako izgledaju. Kad je Maša završila u Parizu, naravno da se vidi Eiffelov toranj, kad je u Samoboru, jasno je da se vidi glavni trg i obavezne kremšnite na tanjuru.
Zašto kod nas malo autora bavi piše za čitatelje koji više nisu djeca, ali nisu ni odrasli?
To je istina. I ja pišem samo za mlade do četrnaeste-petnaeste godine. Čitala sam strane autore za „malo stariju djecu“, ali to nije ono što mene zanima. Za njih se često pišu problemske knjige koje tematiziraju bulimiju, drogiranje, neželjene trudnoće, šopingiranje, a mene takve teme ne privlače. Postoji serijal “Princezini dnevnici”, ne znam je li još u modi. Zapravo klinci iz svijeta dječjih knjiga preko noći upadnu u one za odrasle..
Godina 2020. svima nam je bila jako teška. Nekog tko stanuje u strogom centru Zagreba gotovo je nepristojno pitati koliko teška. Kako ste se uopće nosili sa svim tim izazovima?
Kako sam znala i umjela. Prvo mi je korona smanjila mogućnost slobode, a to mi je zbilja najvažnije na svijetu. Biti što više slobodna u putovanjima, druženjima, odlukama. A onda je došao potres. Tad mi se dio susjednog zida srušio u stan u potkrovlju. To me je dotuklo. Popravila sam krov, a sloboda se dodatno smanjila. Hvatali su me strahovi. Imam obitelj, dvoje djece i četvero unučadi. Volim kad su zbrinuti i zdravi. I oni su slobodna profesija, što znači da se i njihov život promijenio. Došlo je ljeto, otišla sam na more i sve zaboravila. Petrinjski potres opet me je podsjetio na krhkost života iako sam je oduvijek svjesna. Sad opet trebam provjeriti neke dimnjake i svaki malo veći potres osjetim. A zid još nije popravljen. I korona ne posustaje. Nije lako...
Jeste li mogli raditi, pisati? Iako je i to jako nepristojno pitanje kada znamo da pisci žive od onog što napišu.
Nisam mogla. Pisala sam samo kratke priče za djecu, a i one su postale tužnije, sumornije. Nisam uspijevala ni čitati, neko vrijeme nisam mogla ni gledati televiziju. Samo sam “ordinirala” po Fejsu. Zapravo, preko Fejsa sam i našla najviše informacija o potresu i događanjima u Zagrebu. Što se tiče zarade, prihodi su se drastično smanjili, a moja mirovina je više nego smiješna. Književnih susreta nema, kazališnih predstava također, a oni su bili kakav-takav izvor prihoda. Tako da ću morati doživotno pisati i objavljivati, ako budem imala sreće.
Nagrađivana ste autorica Večernjakova natječaja za kratku priču Ranko Marinković. Postoji li savjet, da ne kažemo recept, koji biste mogli ponuditi mladim autorima kratkih priča?
Joj, jako volim taj natječaj. Volim kad nešto traje desetljećima u inat modernom dobu koje je izbacilo priče iz svih ostalih medija. Poput čarobnog dinosaura koji se ne da (smijeh). Zapravo Večernjak me, kao i brojne moje kolege, i natjera da pišem kratke priče. U novoj knjizi za odrasle “Zbogom, romantiko!” ima i nekoliko priča koje su objavljene u sklopu ovog natječaja. A što se recepta tiče, nemam ga. Ali svima preporučujem suvremene teme i pronalazak vlastitog stila. Često čitam dobro napisane priče, ali znaju biti bez začina. Začin je važan u dobrom ručku. I u priči. To je ono nešto autentično!
