Drame se pišu kako bi bile izvođene. Ta je činjenica jasna sama po sebi. No, zašto treba čitati drame? One su zapravo sjajan dokaz uspješnosti svojih autora jer sve ono što postoji u romanima, a ne postoji u dramama (opisi, situacije, odnosi, unutarnja stanja, misli...) sve to treba izraziti dijalozima. A to nije nimalo lako. Koliko je zapravo teško, možda najbolje pokazuje drama “64” Tene Štivičić, koja se bavi vrlo ozbiljnom (i vrlo znanstvenom) temom potpomognute oplodnje, a koja je nedavno doživjela i svoje ukoričeno izdanje (Hena com, 129 kuna).
Kako je Tena Štivičić u stranicama nevelikoj drami uspjela stvoriti još jedno veliko dramsko djelo, koje trenutačno možete vidjeti i na sceni HNK Zagreb, u režiji mlade Arije Rizvić, sa sjajnom Olgom Pakalović u glavnoj ulozi? U prvom redu, tu je tema koja je za nju vrlo osobna, problem s kojim se morala izboriti u privatnom životu. Tu su i njezini glavni junaci: bračni par koji se odlučuje na umjetnu oplodnju i prolazi kroz taj emocionalni i hormonalni “pakao”. Sve što znamo o njima stvoreno je od pomno odabranih sitnica, poput bicikla u hodniku stana ili načina na koji su se upoznali. To ih čini ljudskim, bliskim nama ili ljudima koje znamo.
Okvir za njihovu priču zatvaraju njihovi roditelji, njezina prijateljica i susjed. Iz tih sporednih linija priče i iz tih dijaloga autorica gradi pozadinsku priču njihova braka, koji “stenje” ne samo zbog problema koje imaju nego i zbog očekivanja okoline: njezina mama je oprezna (sama umire od raka) i tjera kćer na oprez, njegov tata tako želi unuke, njezina prijateljica želi da ona i dalje nema dijete jer joj se čini da se samo tako neće poremetiti krhka ravnoteža ženskog prijateljstva iz kojeg su već iskoračile sve one žene koje su dobile dijete. To su detalji ove priče kroz koju Tena Štivičić temu zahvaća vrlo široko, pa ovo nije samo drama o pokušaju dvoje ljudi da postanu roditelji već i zdravstvenom problemu koji mučio mnoge parove, ali i drama koja otvara pitanja poput onog je li žena zaista nepotpuna ako nema dijete ili (ne daj Bože) ne želi dijete. Vrijedno čitanja. I gledanja.
