Najprije treba razriješiti potencijalnu zabludu – knjiga “Rundek, između” Ante Perkovića nije biografska knjiga o jedinom umjetnički i autorski preživjelom junaku novoga vala kao što je to dio portala sugerirao ili kako bi se općenito možda mogao dobiti dojam. Ova knjiga ne približava Rundekovu umjetnost ili, još manje, njegov život, ona je prije novi prilog Rundekovu (i, naravno, Perkovićevu umjetničkom djelovanju), knjiga u kojoj autor uzima Rundeka i njegove pjesme kao početak vlastite asocijativne publicističke putanje.
Utjecaj Marcusa i Šklovskog
Tako, uzmemo li u obzir najbolje primjere, u poglavlju posvećenom pjesmi “Shane” dobivamo zanimljivu priču o mladom junaku istoimenog vestern-klasika Brandonu de Wildeu i njegovu legendarnijem prijatelju Gramu Parsonsu, a u tekstu posvećenom pjesmi “Radnička klasa odlazi u raj” pravi se distinkcija, uz šire esejiziranje o “blagodatima” diktature proletarijata, između Alije Sirotanovića i Arifa Heralića koji je zapravo završio na novčanici od 1000 jugoslavenskih dinara.
– Sretno se poklopilo to da ni Rundek ni ja nismo željeli biografiju – objašnjava Perković kako se prvobitna ideja izdavačke kuće Menart da objavi biografiju izokrenula u samosvojan publicistički rad. – Meni je inspiracija za drugačije pisanje o glazbi i glazbenicima već dugo Greil Marcus, Darko me uputio na neke starije autore poput Viktora Šklovskog koji je napisao krasnu antibiografiju Majakovskog, a potom je proces istraživanja vodio rukopis dalje. Na kraju, knjiga ima dramaturgiju albuma ili koncerta, poglavlja nose imena pjesama ili stihova iz njih, a povezuju ih Darkovi autobiografski zapisi proizašli iz naših e-mail prepiski.
Darko Rundek ima jednostavno objašnjenje zašto nije želio klasičnu biografiju:
– Meni se čini neumjesnim pisati biografije živih ljudi, a da sam želio autobiografiju, onda bih je pisao sam. Kada smo razgovarali o knjizi koja se bavi time što sam radio, imao sam nekoliko sugestija kako bi se moglo ući u temu i čini mi se da je ispalo OK – kaže Rundek za kojeg Perković kaže da je bio dobar i susretljiv objekt/suradnik.
– Odnos s Rundekom bio je idealan. Idealan jer je svakoj fazi rada na knjizi pristupao s puno podrške i povjerenja. Imao sam dojam da ga veseli taj naš mali pothvat i to mi je puno značilo u trenucima sumnje. Što dulje pišem o muzici, sve mi se više čini da mi, nazvat ću nas pratećim osobljem, samo proizvodimo šum. Sve se više bojim da moje rečenice ne počnu skrivati muziku opisujući je. Strah je bio tim veći pred totemima kakvi su nikli nad nekima od Rundekovih pjesama.
Sacher odbio
Pored vlastitih asocijacija i opisa susreta s Rundekom, koji su, mora se istaknuti, pisani izuzetno vješto (jedna od rijetkih domaćih knjiga koja po tome doista zaslužuje biti ukoričena), autor pojedina poglavlja prepušta drugim osobama vezanima uz neku fazu Rundekova rada. Posebno je zanimljivo čitati, iako se katkad čini digresijom koja nema puno veze s Rundekom, reprint davnašnjeg izvještaja izvrsnog beogradskog kritičara Dragana Kremera koji je u Džuboksu pisao o festivalu u Subotici. (Zanimljivo koliko je nenaklonjen Šarlu akrobati). Pritom upada u oči izostanak glavnog Rundekova suradnika iz vremena Haustora – Srđana Sachera. No ta je manjkavost rezultat više sile.
– Na moju veliku žalost, Srđan Sacher odbio je sudjelovati u stvaranju ove knjige. Nudio sam mu sve načine kojih sam se mogao sjetiti, potpunu autorizaciju i izjava i konteksta u kojem se pojavljuju, on je sve to vrlo pristojno i vrlo odlučno odbio - kaže Perković.
Dakle, prostor za biografiju, odnosno autobiografiju ostaje otvoren. Ima li za nju šanse?
– Ako netko želi pisati biografiju nakon moje smrti, ne mogu mu zabraniti – kaže Rundek. – A što se autobiografije tiče, sjećanje me ne služi dobro za te stvari... ha-ha.
