Možete li zamisliti hipotetsko društvo koje je riješilo svoje materijalne potrebe? Uz pametne tehnološke inovacije maksimizirana je produktivnost, burza raste, visoke plaće osiguravaju snažnu unutarnju potražnju za robama i uslugama. Svaki građanin osjetio je prosperitet i može se nadati da će sutra biti imućniji nego danas. Sve je naizgled savršeno, ali to društvo ne stvara ništa na području kulture.
Nema pisaca, slikara, skladatelja, nije objavljen nijedan domaći roman niti je postavljena predstava. Koja je vrijednost takvog društva? Bi li se ono moglo nazvati savršenom utopijom ili zlatnim kavezom punim očajnika? Takva mogućnost naravno, ostaje samo u sferi distopijske maštarije, ali ne bi bila velika pogreška kad bi se društvo koje proizvodi samo materijalna, ali ne i kulturna dobra proglasilo posve bezvrijednim. Štoviše, tvrdnja da društvo vrijedi koliko i kultura koju stvara praktički je aksiom. Vjerojatno ste već negdje čuli za zanimljivo i hvalevrijedno, nedavno uspostavljeno partnerstvo koje je domaća kompanija Mplus ostvarila s našom renomiranom kulturnom institucijom – Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu.
To je događaj koji definitivno budi optimizam i potiče entuzijazam kada je riječ o korporativnoj potpori kulturi u Hrvatskoj. Naravno, takve su suradnje i potpore kulturnim institucijama prisutne diljem svijeta, pa i svjetski hramovi kulture imaju potporu najsnažnijih korporacija i filantropskih zaklada u svome radu. Primjerice, newyorški Lincoln Center, dom jedanaest kulturnih institucija svjetskog glasa, među kojima su The Metropolitan Opera, Newyorška filharmonija i Julliard, prima potporu od dviju zaklada koje su utemeljili milijarderi Bruce Kovner i Mike Bloomberg. Obojica su se kao poslovni ljudi silno obogatili, Kovner špekulirajući na financijskim tržištima, a Bloomberg prodajom rješenja za poslovno informiranje. Danas svoje milijarde preusmjeravaju u procvat jedne od najvažnijih kulturnih institucija Sjeverne Amerike. Zahvaljujući bogatoj tradiciji osobne filantropije i privatnih zaklada, Lincoln Center nema potrebe za korporativnim sponzorstvima. Druge institucije imaju drukčije modele. U Europi nije neuobičajeno da vrhunske kulturne institucije prihvate sponzora, ako je riječ o sponzorstvu koje neće negativno utjecati na vrijednost brenda same institucije. Primjerice, otvorite li web-stranicu najvažnije britanske operne kuće Royal Opera Housea, popularno zvane još i Covent Garden prema lokaciji na kojoj se nalazi, znat ćete koliko je sati. Doslovno. Naime, sasvim diskretno, u uglu web-stranice, prikazuje se animirani sat koji pokazuje točno vrijeme.
Riječ je o Rolexu, odnosno animaciji koja nalikuje na luksuzne ručne satove prestižnog švicarskog proizvođača. Tako Rolex promovira svoj brend pred publikom koja ga zaista i može kupiti, posjetiteljima Royal Opera Housea, među kojima ima mnogo onih kojima je desetak tisuća funti ili više za ručni sat sasvim prihvatljiv izbor. Istodobno, Rolex i Royal Opera House uzajamno se osnažuju tako što se jedan brend pozicionira uz drugi, jer svaki je možda jak i pred nekim drukčijim dionicima od vlastitog. Opet, u Rolexu nema ničeg spornog ili kontroverznog što bi londonskoj kraljevskoj operi štetilo, tako da je odnos od uzajamne koristi. Rolexu to nije jedini iskorak u svijet opere. I buenosaireški Teatro Colon, koji se smatra najboljom opernom kućom Latinske Amerike, nosi isto sponzorstvo. Još bližu i operativniju suradnju sa svojim glavnim sponzorom ima Sydney Opera House, eksterijerom vjerojatno najpoznatija operna kuća u svijetu. Sydneyska opera sklopila je ugovor s izdavateljem kreditnih kartica Mastercardom.
Osim uobičajenog isticanja logotipa i sličnih marketinških alata, spomenute kreditne kartice koriste se i kao sredstvo plaćanja pri kupnji ulaznica, a njihovi korisnici tijekom godine imaju i pravo pristupa nekim posebnim izvedbama koje su rezervirane samo za njih. Australci su silno ponosni na svoju vodeću opernu kuću i ne bi dopustili da bilo kakvo sponzorstvo okalja njihovu kulturnu instituciju. Kad je prije nekoliko godina najavljeno kako će se projekcijama reklamirati nekakva konjska utrka namijenjena klađenju na krovu sydneyske Opere, nastala je prava mala pobuna. Ravnateljica opere odbila je dopustiti projekciju, ali tadašnja je premijerka Novog Južnog Walesa naredila da se promotivna akcija ipak održi. Deseci tisuća građana okupili su se i omeli spomenutu projekciju osvjetljujući ručnim svjetiljkama krov Opere i izvikujući protuvladine slogane, a peticiju protiv projekcije potpisalo je gotovo 300 tisuća građana. Na kraju su natjerali političare na isprike, a organizator utrke pod pritiskom javnosti ukinuo je mogućnost klađenja. No vratimo se sada na nama bliže primjere dobre prakse kad je o korporativnoj potpori kulturi riječ. Filantropsko djelovanje u kulturi Hrvatima nije neuobičajeno niti predstavlja novinu. Štoviše, ono je duboko utemeljeno u tradiciji nekadašnjih mecena, a danas se manifestira u svojoj osuvremenjenom, korporativnom ruhu. Zato vrijedi istaknuti pozitivne primjere hrvatskih korporacija koje imaju osjećaja za kulturu.
Adris iz Rovinja, koji je odavno nadišao regionalne okvire i postao uistinu nacionalna korporacija koja u velikoj mjeri izvozi svoje proizvode i usluge, pionir je promišljene korporativne filantropije u kulturi. Putem svoje Zaklade Adris, koja je od osnutka 2007. podijelila više od 60 milijuna kuna donacija i stipendija, programom Stvaralaštvo, Ekologija, Baština i Dobrota isplaćuje, među ostalim, potpore umjetničkom stvaralaštvu, kreativcima i umjetnicima, institucijama i važnim zdanjima te projektima koji pridonose zaštiti i očuvanju hrvatske izvornosti, kulturne i prirodne baštine. U rad Zaklade Adris uključeni su vodeći hrvatski intelektualci, koji djeluju bez utjecaja menadžmenta Adris grupe, čime se njeguju visoki standardi neovisnosti i transparentnosti. U procjeni prijavljenih projekata i kandidata vrednuju se kvaliteta projekta, razina kreativnosti i originalnosti, stupanj inovacije i napretka, ali i važnost za razvoj Hrvatske i njezinu promociju u svijetu. Članovi Zakladne uprave i Zakladnih vijeća nakon pomnog pregledavanja prijava pristiglih na natječaj donose odluke o dodjeli sredstava. A zahvaljujući tim donacijama proteklih su godina obnavljane povijesne građevine, prevođena djela hrvatskih književnika na strane jezike, sufinancirani su dokumentarni filmovi i snimani albumi klasične glazbe, postavljane muzejske izložbe i objavljivana djela od iznimne znanstvene važnosti… Zapravo ova korporacija samo nastavlja ono što su u hrvatskoj povijesti uspješno radili vrijedni mecene, od zagrebačkih biskupa Vrhovca i Haulika do manje poznatih velikaša i samozatajnih dobrostojećih građana koji su svoju imovinu oporučno ostavljali Gradu Zagrebu.
Tako zahvaljujući filantropiji imamo neke od najvrednijih artefakata i kulturnih zbirki u Hrvatskoj. Uobičajeni model bio je darivanje privatnih zbirki državi ili gradu. Tako je samo Zagreb u proteklih sedamdesetak godina došao u posjed više od trideset iznimno vrijednih zbirki koje su mu darovali privatni kolekcionari, umjetnici i njihovi nasljednici. Najpoznatija je svakako ona Ante Topića Mimare, koja je svojim bogatstvom od tri tisuće različitih predmeta zavrijedila vlastitu zgradu Muzeja na Rooseveltovu trgu, ali vrijedne umjetničke zbirke darovali su i manje poznati kolekcionari poput Benka Horvata, dr. Josipa Kovačića ili Dr. Vinka Perčića, koji su upravo Zagrebu ostavili vrijedna djela u rasponu od Horvatovih slika iz renesanse, manirizma i baroka te antičkih skulptura, preko Kovačićeve najveće zbirke radova hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću do Perčićevih petstotinjak djela umjetnika bivše Jugoslavije i cijele Europe. Naravno, filantropija u nas nije ograničena samo na likovnost. Razvoju teatra u Hrvatskoj uvelike je doprinijela filantropija jednog običnog građanina, čije bi ime vjerojatno bilo posve zaboravljeno da nije učinio veliku gestu za hrvatsku kulturu. Zagrebački trgovac Kristofor Stanković prije nekih je dvjesto godina dobio poveći zgoditak na lutriji. Iz današnje perspektive teško je reći koja je bila vrijednost tadašnjih 30 tisuća dukata, ali novca je bilo dovoljno da Stanković na Gornjem Gradu sagradi predivnu klasicističku zgradu, koju je 1834. darovao gradu Zagrebu za kazalište. Zgrada je još uvijek tamo, danas je znamo kao Staru gradsku vijećnicu ili Gradsku skupštinu, mjesto gdje se sastaje predstavničko tijelo Grada Zagreba i sklapaju brakovi u predivnom povijesnom ambijentu. Kazalište na Dvercu bilo je mjesto prve profesionalne dramske izvedbe u Hrvatskoj, riječ je o predstavi “Juran i Sofija” Ivana Kukuljevića Sakcinskog, a u njemu je 1846. svečano praizvedena i prva hrvatska opera “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog prema libretu još jednog znamenitog preporoditelja, Dimitrija Demetra. Upravo je na Demetrov prijedlog hrvatski Sabor utemeljio Hrvatsko narodno kazalište, u kojem je on bio upravitelj i dramaturg, a ta je institucija od 1861. do preseljenja u novu zgradu 1895. djelovala u zgradi sagrađenoj zahvaljujući Stankovićevoj donaciji.
Mijenjaju se vremena, pa se u hrvatskoj kulturi mijenjaju profili filantropa i njihova djelovanja, a upravo za kazalište vezana je spomenuta kompanija Mplus sa sjedištem u Zagrebu, koja je u samo nekoliko godina od praktički nepoznate tvrtke prerasla u globalnog igrača koji zapošljava više od 11 tisuća ljudi. Mplus je nedavno postao glavni sponzor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a riječ je o iznosu od pola milijuna kuna godišnje. Ali ono što je zanimljivo u ovom kulturnom sponzorstvu i odmiče ga od uobičajenog jest to što će Mplus pružiti HNK svoju ekspertizu u onome u čemu su najbolji i što rade za najjače svjetske telekome, financijske institucije, logističare i druge multinacionalne kompanije, a to je pružanje vrhunskog korisničkog iskustva, uz primjenu najnovijih tehnologija koje se koriste u tom sektoru. Sadašnji i budući posjetitelji HNK tako će do svoje ulaznice dolaziti onako kako im je najlakše i kanalom koji sami izaberu, a jednako tako rješavat će se njihovi eventualni prigovori ili nezadovoljstva. Sve zajedno dopustit će nacionalnoj kazališnoj kući da se koncentrira na ono što ona i treba raditi – stvaranje vrhunske kulture u okviru ponajboljih naših opernih, dramskih i baletnih ansambla. Takva multiplikacija vrijednosti kulture za zajednicu putem korporativne filantropije putokaz je u bolje društvo, koje će za sobom ostaviti nešto više od puke materijalne zbilje. Nadajmo se da će i drugi, koji mogu, slijediti ove krasne primjere, jer kultura jednog naroda njegova je najbolja legitimacija prema inozemstvu.
