Jedan stan, negdje u Zagrebu. Dvoje ljudi, koji ne žive zajedno. Jesu li se ikada sreli? Ili ih povezuje samo njihova izdvojenost iz svijeta i taj stan u kojem žive? To je okvir za priču nove predstave redateljice i koreografkinje Ksenije Zec, koja je premijerno izvedena u Studiju Exita, a nastala je u koprodukciji Umjetničke organizacije De Facto i Teatra Exit.
Priča je svojevrsni nastavak tema kojima se bavi ta redateljica, a u nju je uključen i njezin stalni suradnik dramaturg Saša Božić. Priča je to o pomalo drukčijim ljudima koji su između sebe i ostalog svijeta postavili sve moguće ograde, priča koja istražuje pojmove kao što su samoća i usamljenost, ali i onaj posve neočekivani trenutak kada čovjek dopre do drugog čovjeka. Teksta je ovdje sasvim malo, likovi i karakteri grade se po svim pravilima fizičkog teatra, a iz te izvedbene začudnosti redateljica je izvukla obilje toplih trenutaka i još više osvježavajućeg humora u kojem se publika smije junacima na sceni, prepoznajući u njima i neke svoje svakodnevne situacije, pogreške, strahove, bijegove... Istodobno, Ksenija Zec, kao iskusna koreografkinja, priuštila nam je i scene za pamćenje, poput sentiša s ljestvama ili pak straha upakiranog - zajedno s glumcem - u kućnu fotelju. Dvoje ljudi, od kojih ona plete i voli sve što je mucasto, a on zazire od poziva vodoinstalateru, na prvi pogled ne mogu biti drukčiji, ali u konačnci ih baš to i povezuje kada postavljaju pitanje o tome ima li za one koji su drukčiji mjesta u ubrzanoj stvarnosti koja nas okružuje. Baš zato njihov život izgleda kao dječja igra, a ta je infantilnost riješena upotrebom klaunerije.
Redateljica je sve to uspjela ostvariti u jednosatnoj predstavi koja izuzetno dobro drži pažnju gledatelja, izabravši sjajne tumače uloga. Jelena Miholjević i Livio Badurina pokazuju da velikim glumcima i ne treba tekst, jer oni sami, uneseni u temu, stvaraju čaroliju koja u tu istu priču bez ostatka uvlači i publiku.
