Miljenko Jergović rođen je u Sarajevu 1966. godine, u Zagrebu živi petnaestak godina, a u posljednje se vrijeme predstavlja kao pisac i novinar iz sela s obronaka Vukomeričkih gorica koji radi u Zagrebu. Godišnje objavljuje i po dvije knjige, tu i tamo pokoju knjigu i uredi, plodan je i papren novinar i kolumnist, ali je i tema brojnih paprenih članaka i kolumni. Jedan je od najprevođenijih hrvatskih pisaca, nedavno mu je zbirka priča “Sarajevski Marlboro” objavljena u Hrvatskoj kao zvučna knjiga, a dvije zvučne knjige ima i na njemačkom. Po njegovim se novelama snimaju filmovi, a i on sam je ovih dana završio snimanje dokumentarca u kojem putuje bivšom Jugoslavijom s beogradskim piscem Markom Vidojkovićem.

Neki povjesničari književnosti tvrde da u Hrvatskoj uživate euforičnu popularnost. Čime to jedan pisac u nas može izazvati euforiju?
– Možda vam ja i nisam najbolja osoba za to pitanje. Ne osjećam neku euforiju oko sebe, pogotovu ne euforiju koja bi se ticala književnosti. O mojim knjigama u hrvatskim se novinama rijetko piše, nema me u programima kulture na državnoj televiziji, nisam član cehovskih književnih društava, ni abonent ili stipendist Ministarstva kulture… U biti, kad poželim euforiju oko sebe i svojih knjiga, a i ta me čudna želja katkad stigne, tada pođem u Beograd, Rim, Ljubljanu, ili prelistavam recenzije i kritike svojih knjiga, koje mi redovito šalju moji inozemni izdavači. U Hrvatskoj, pak, nailazim na poštovanje ljudi koji čitaju moje knjige ili novinske članke, te na mržnju onoga dijela javnosti koji bi mi, na osnovi onoga što su o meni čuli, oduzeli i pravo na život u Hrvatskoj. Istina, oba raspoloženja, i pozitivno i negativno, znaju biti poprilično euforična, premda sa hrvatskim književnim mainstreamom ni jedno ni drugo nemaju veze.

I u najnovijem romanu “Volga, Volga” niste nježni prema bivšem političkom sistemu, ali ste vrlo nježni prema tzv. običnim ljudima. Mislite li da su ljudi načelno bolji od sistema koje su sami izmislili ili im poslušno služe?
– Ne, ljudi, naravno, nisu bolji od sistema. Ne vjerujem u ispravnost maloga čovjeka, niti u svetost i čistoću njegove žrtve. U biti, mali su ljudi pogonsko gorivo svake totalitarne ideologije i čuvari svakog patriotizma, bez obzira na boje zastave kojom se trenutno maše. Isti su ljudi bili čuvari jugoslavenskoga žara i sanjači tisućgodišnjega hrvatskog sna o državi. Mali ljudi kreću se u krdima, i to je kod njih naročito antipatično. A što se tiče likova u mojim knjigama, pa i Dželala Pljevljaka u “Volgi, Volgi”, vjerujem da je piščevo razumijevanje za vlastite likove temelj svake priče. Bez toga književnosti nema. I ako pripovijedate o zločincu, morate imati razumijevanja za njega i njegove razloge, morate razmišljati njegovom logikom i osjećati neku unutrašnju solidarnost s njime. No, to nipošto ne znači da ste inače nježni kako prema zločincima tako i prema malim ljudima.

Prvu nagradu, koja nosi ime Maka Dizdara, dobili ste 1987. za neobjavljenu zbirku pjesama. Zašto Vam sada nagrade idu na živce?
– Ne, uopće mi ne idu na živce. Objasnit ću vam to preko priče o mome romanu “Ruta Tannenbaum”. Poljski prijevod te knjige našao se ove jeseni u najužem izboru, točnije u finalu nagrade “Angelus”, koja se svake godine dodjeljuje u Vroclavu, za najbolju knjigu nekoga srednjoeuropskoga pisca. Riječ je o poprilično važnoj nagradi, oko koje se zatalasaju češka, njemačka, madžarska i nekoliko obližnjih književnosti, jer se za nju bore knjige doista moćnih, utjecajnih i slavnih pisaca. Recimo, u finalu se našao i Bernhard Schlink, pisac “Žene kojoj sam čitao”, čija je slava, kao što znate, došla i do Hollywooda. Ali na kraju ni on ni ja nismo dobili “Angelusa”. Nagrađena je, naime, knjiga Josefa Škvoreckog, amblematskoga pisca dvadesetog stoljeća i jednoga od najvećih živih pisaca uopće. Doista, bilo mi je ugodno svoj roman zateći u takvome kontekstu. Vi se, naravno, sjećate što se s “Rutom Tannenbaum” prije nekoliko godina događalo u Zagrebu. Zbog te knjige, i hajke koja je vođena protiv nje i protiv mene kao autora, temeljito se pročistio i moj društveni i privatni život. Zbog čega mi, da se razumijemo, nimalo nije žao. “Ruta Tannenbaum” dobila je 2007. nagradu “Meša Selimović” u Tuzli, koju joj je jednoglasno dodijelio prilično respektabilan međunarodni žiri. No, ona je za tu nagradu selekcionirana kao bosanskohercegovački predstavnik. Hrvatska selektorica je, naime, smatrala da je u prethodnoj godini objavljeno čak pet vrednijih i boljih hrvatskih knjiga. E, vidite, to je iz moje perspektive skandalozno, i zato najčešće zabranjujem uvrštavanje mojih knjiga u konkurenciju za hrvatske nagrade. Ne želim, naime, pružati mogućnost poštovanim kolegama, među njima i pokojem notornom početniku, da se kao laureati zakite mojim imenom, da pomisle kako su me, možda, pobijedili. Katkad, kada sam baš jako dobro raspoložen, od tog principa i odustanem, čisto da vidim koliko daleko sve to može ići.

Od koga ste naslijedili književni dar? Možda od djeda Franje, željezničara i poliglota?
– Da, vjerojatno od njega, premda su i drugi dosta čitali i pisali. Općenito, većem dijelu moje obitelji književnost i glazba bili su tijekom dvadesetog stoljeća temeljni životni sadržaji, ono zbog čega je trebalo raditi i zarađivati. Stoga se, vjerojatno, i nisu obogatili, nego su, štoviše, i poprilično materijalno propali. Ali ni najmanje ne žalim zbog toga. Za njima je ostalo veličanstveno obiteljsko stablo, ispunjeno pričama, doživljajima, porodičnim tragedijama, rastavama, ratnim epopejama… U biti, naslijedio sam pripovjedni kontingent koji za života ne bih mogao iscrpiti ni ako bih pisao samo o mojoj obitelji i njezinu stoljeću. Pritom, za razliku od djeda Franje, koji je, pišući svoje dnevnike i sitne bilješke po kalendarima, pisao samo istinu, ja iz različitih razloga štošta prepravljam. Ima za tu stvar Isaac Singer dobar termin: autofikcija. Moja biografija i biografija moje obitelji u ozbiljnoj je mjeri autofikcija.

Zašto se u ovim prostorima ljudi uvijek srame svoje povijesti?
– Zato što sami sebe sa svakom promjenom političkoga sustava, a takve se promjene događaju često, utjeruju u sram ne samo prema svojoj povijesti nego i u sram prema svojoj obitelji, a katkad i rođenom imenu. To vam je sindrom ljudi koje je gorko i duhovito opisivao Simo Mraović u “Konstantinu Bogobojaznom”, koji su 1990. svome nedovoljno hrvatskom imenu pridodali kakvog Domagoja, Antu ili Bornu, valjda da im se zna rasa i pedigre, i da netko, ne daj Bože, ne pomisli da su srpskoga roda. Golema je energija uložena u tu vrstu srama, a još veća snaga imaginacije nužna je da bi se svaki put nacionalna i obiteljska povijest prepravili i prilagodili diktatu novoga političkog sustava, to jest diktatu revolucije. Sram je u nas izravna posljedica revolucionarnih promjena, jer mi vjerujemo kako je revolucija stanje koje čovjeku pruža mogućnost ne samo da projektira svoju budućnost nego ga i stavlja pred zahtjev da radikalno preprogramira svoju prošlost. Bilo bi važno i veliko kad bi jednoga dana nastupila takva promjena političkoga sustava koja bi dovela do kolektivne psihoterapije, kroz koju bi se društvo uvjerilo u dvije stvari: prošlost je nepromjenjiva, a svoga imena nitko se ne mora sramiti. To bi tek bila prava revolucija.

Često ste u antikvarijatima. Što Vam je najdraže što ste u njima kupili?
– U jednome beogradskom antikvarijatu kupio sam, i to budzašto, dvije grafike bosanskoga i jevrejskoga slikara Daniela Ozme, umorenoga 1942. u Jasenovcu. Ozmo danas malo kome išta znači, a meni, znate, znači sve. Antikvarijati su mjesta na kojima se ne nalaze samo knjige, fotografije, crteži… Između stranica tih knjiga, u podvučenim redovima ili imenima bivših vlasnika ispisanim tintom na titularnoj stranici, bezbrojne su privatne i obiteljske povijesti. U njima žive duhovi. Recimo, na Sajmu antikviteta na Britancu kupio sam Almanah službenika pošte i telegrafa Kraljevine Jugoslavije za godinu 1935. U tom almanahu imena su mnogih meni poznatih ljudi koji su radili na pošti, ali tu je i ime Marka Jergovića, običnoga listonoše, rodom i podrijetlom – kao i svi Jergovići – iz Ličkoga Lešća, koji je te godine u Sarajevu odlazio u mirovinu. To je, recimo, važno u mojim pripovjedačkim strategijama, to da saznam da je moj pradjed baš te 1935. otišao u penziju. A važan mi je i način na koji takve stvari saznajem.

Veliki pisci često odlaze u diplomaciju. Vidite li sebe u toj ulozi i u kojoj zemlji?
– Da, vidim se kao talijanskoga diplomatskog službenika na Cetinju, početkom dvadesetog stoljeća, koji slučajno prisustvuje ubojstvu nekoga starca, koji je prolazio ispred poslanstva s mazgom na ularu… I onda tako počinje priča. U stvarnome životu, međutim – ukoliko ovo doista i jest stvarni život, i u ovome vremenu, ne mogu se vidjeti u toj ulozi. Vlast zemlje čiji sam građanin za mene nije zainteresirana, a kad bi se ona jednoga dana zainteresirala, tada, vjerojatno, ja ne bih bio zainteresiran.

Jeste li voljeli “Hazarski rečnik” nedavno preminulog Milorada Pavića?
– Ne, nisam tu knjigu volio, kako zbog njezinih tekstualnih i stilskih svojstava, tako i zbog socijalnoga konteksta u kojem se našla u vrijeme objavljivanja. Ne volim način na koji Pavić gradi metafore, svu tu nategnutu začudnost, kićenost i učenost. Previše sam, naime, i u ono vrijeme, a i danas, volio Danila Kiša, Mirka Kovača, Filipa Davida ili Borislava Pekića da bi mi se mogao svidjeti Pavić, pogotovu u “Hazarskom rečniku”. Nisam volio ni sav taj šušur i oduševljenje koje se očitovalo u neprohodnim kritičko-teorijskim tekstovima što ih je ispisivala tadašnja profesorska i književna mladež, i to – što je zanimljivo – osobito u Zagrebu. Na “Hazarskom rečniku” vježbalo se značenje termina postmoderna u književnosti, a mene, znate, termini na takav način nikada nisu zanimali. Inače mi na živce idu mondene riječi, kao recimo riječi gadžet ili eurointegracija, pa onda nisam volio ni tu pavićevsku postmodernu.

Mislite li da je čitanje self-help knjiga zapravo bijeg od života?
– Ne bih rekao. Ljudi se pokušavaju spasiti, otkad je svijeta. Dobro je sve što im pomaže, a što drugima ne škodi. Uostalom, sve knjige su zapravo knjige za samopomoć. Samo što nekome pomaže čitanje velikoga izraelskog pisca Davida Grossmana ili sjajnog izdanja Školske knjige izabranih pjesama Tina Ujevića, dok drugome pomaže kakav priručnik za utjerivanje samopouzdanja i osmjehivanje u svakoj situaciji. Ružno bi bilo ljude osuđivati jer im pomaže nešto što vi smatrate nedostojnim. Uostalom, volio bih – bez imalo ironije – kad bi i meni pomagali joga, autogeni trening, šijacu, velnes, fitnes i feng šui.

Premium sadržaj

Video sadržaj

41

KÖVESI PRIJAVILA HRVATSKU

EPPO odustao od pravne bitke, je li uopće trebao u boj s DORH-om?

100

ESKALACIJA RATA

Putin: Ukrajinu smo pogodili novom raketom Orešnik. Ovo je sada globalni sukob

Video sadržaj

PUSTILA DUGU KOSU

Prvu voditeljicu 'Ljubav je na selu' danas bi rijetko tko prepoznao! Imala je nesvakidašnji hobi koji inače obožavaju muškarci

Sve popularnije

Zaboravite na lozinke i PIN-ove! Generacija Z prigrlila top rješenje za najsigurniji online šoping

Poražavajuće statistike

Iritabilnost, nemir i promjene raspoloženja sve su prisutnija kod djece, a razlog je zabrinjavajući

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’