Najopsežniji roman do sada objavio je Miljenko Jergović u Frakturi i prigodno ga nazvao “Rod”. Poznavatelji Jergovićeva opusa u “Rodu” mogu naići na već opisane likove iz uže i šire piščeve obitelji, ali i crtice iz piščeva života u Hrvatskoj, pa se nekome može učiniti da ponovno čita ono što je već pročitao.
No, “Rod” svoje vrhunce i tajne skriva u liku autorove majke Javorke i njene galopirajuće smrtonosne bolesti koja intenzivno lebdi nad cijelim ovim literarnim djelom. Da Jergović zna pripovijedati, nije nikakva novost. No, u ovom romanu ide se puno dalje od pravocrtnog pripovijedanja i možda nije slučajno da Jergović u dva navrata spominje Nádaseve “Paralelne pripovijesti”. “Rod” nije samo obiteljska kronika jedne višenacionalne obitelji koju Jergović naziva kuferaškom jer se puno selila u svim pravcima još od austrougarskih vremena. “Rod” nije tek Jergovićeva autobiografija iako možete pisca pratiti od njegova začeća do danas. “Rod” je nevjerojatna kombinacija dokumentarističke i fantastične proze, jedan dobro pečen, ali ne i prepečen ražnjić u kojem Jergović lucidno miješa fikciju sa stvarnim događajima, pa čitatelj na kraju sumnja u sve što je pročitao. “Rod” je i knjiga o gradu Sarajevu (premda tu ima i Dubrovnika, Zagreba, Kaknja, Zenice…) u kojoj se pisac razračunava s tim gradom, kao što se u cijeloj svojoj literaturi s nekime razračunava.
No, u ovom romanu pisac je izrazito autokritičan, možda i autodestruktivan, što romanu daje jednu upravo pa bolañovsku notu. I da, “Rod” je knjiga o Bosni, zemlji koja se malo ponosi, a malo srami svojih raznih identiteta. “Rod” je i knjiga o velikim ratovima u malim zemljama koji u pravilu nikada ne završavaju, ali i roman koji se bavi svime onime što službena politika želi sakriti pod tepih. Roman o identitetima koje siluju nacionalni mitovi, gle ti zbrke, baš uime identiteta. I da, roman o pčelama, željeznici i grobljima.
Roman je kao i sva dosadasnja djela plitak,kao razvodnjena kajgana bez imalo soli...Uopce mi nije jasno zasto se trosi medijski prostor na ovo?