Premda je ovih dana pročelje Lisinskog okićeno reklamama za nastupe Miše Kovača, Crvene jabuke i Tonyja Cetinskog, u subotu je na rasporedu jedan od koncerata zbog kakvih je dvorana izgrađena. U goste dolazi Češka filharmonija.
Tim povodom razgovarali smo s trenutačno u svijetu najuglednijim češkim dirigentom Jiříjem Bělohlávekom koji se, nakon što mu je orkestar 1992. uskratio povjerenje, prije godinu i pol vratio na čelo Češke filharmonije i uspješno je vratio na staze svjetske slave. U međuvremenu maestro Bělohlávek je bio najprije osnovao Prašku filharmoniju, a potom izgradio veliku međunarodnu karijeru, osobito u Velikoj Britaniji kao šef-dirigent Simfonijskog orkestra BBC-a.
U Zagreb nam donosite dva češka glazbena nacionalna amblema: Smetaninu Vltavu i Dvořákovu Devetu simfoniju. Je li ta glazba još uvijek stvar nacionalnog ponosa i važnosti kao što je, na primjer, bila na onom legendarnom koncertu na otvorenju Praškog proljeća 1990. ?
U vašem pitanju vidim dvije razine. Jedna je značenje Smetanina ciklusa “Moja domovina” 1990. u izvedbi Češke filharmonije i Rafaela Kubelika. Naravno, to je u prvom redu bila silna politička gesta od temeljne važnosti za ljude koji su prvi put udisali svježi zrak slobode i simbolično ponovno sjedinjenje dirigenta s njegovim bivšim orkestrom, ali u isto vrijeme i velika umjetnička izjava velikog Maestra i ansambla. Druga razina je današnja recepcija te skladbe. Mislim da još uvijek osjećamo veličinu naše prošlosti koja se u tom djelu zrcali, ali i da više cijenimo čiste muzičke kvalitete skladbe.
Još vjerujem u našu ulogu promicatelja umjetnosti te da smo nositelji dobre volje. Inače, imam snažan osobni odnos s vašom divnom zemljom, s obitelji često uživam u izvanrednom moru, prirodi i gostoljubivosti hrvatskog naroda.
Koju vrstu izazova za vas predstavljaju najpopularnija djela prebogatog češkog glazbenog naslijeđa?
Oba djela pripadaju najvišoj kategoriji glazbe, ne bih oklijevao svrstati ih uz najbolje skladbe Mozarta ili Beethovena. To su takva umjetnička ostvarenja u kojima uvijek iznova s oduševljenjem uživamo. U njima svaki put možete pronaći nešto novo, treba samo imati otvoreno srce i um.
Predstavlja li za vas povratak u Češku filharmoniju i osobni trijumf i zadovoljštinu?
Sretan sam da je bilo moguće uspostaviti takve radne uvjete za muzičare kakvi su bili pozitivno polazište za moje umjetničke ciljeve i što je tako stvorena prilika da započnem novo poglavlje u razvoju ovog divnog ansambla.
Nikolaj Luganski je, naravno, pijanist najviše klase, a Klavirski koncert u c-molu Sergeja Rahmanjinova dragulj klasične glazbene literature. Ipak, s obzirom na političku povijest češkog i ruskog naroda, smatra li se još uvijek političkom i kulturnom porukom to što idete na turneju s ruskim solistom?
Usprkos tome što sam svjestan različitih političkih pitanja koja okružuju današnji svijet, mislim da mogu proglasiti da mi umjetnost, a osobito glazbu, smatramo u pravom smislu međunarodnom vrijednošću, da još vjerujemo u našu ulogu promicatelja umjetnosti i da smo sretni što možemo biti ambasadori dobre volje.
Politiku na stranu, kako biste opisali svoju suradnju s Luganskim u čisto glazbeničkom smislu?
S Nikolajem Luganskim u prošlosti sam često radio uz različite orkestre širom svijeta i to bi svaki put bilo divno iskustvo najviše umjetničke razine i srdačnog prijateljstva.
Imate li posebne uspomene koje vas vežu s Hrvatskom ili s hrvatskim glazbenicima?
Češka je filharmonija dugo surađivala s vašim velikim dirigentom Lovrom von Matačićem. Kada sam bio student Praške umjetničke akademije, radio sam kao asistent maestru Vaclavu Neumannu i često sam uživao slušati Matačićeve pokuse i koncerte. Također imam snažan osobni odnos s vašom divnom zemljom, s obitelji često uživam u izvanrednom moru, prirodi i gostoljubivosti hrvatskog naroda.
