Nakon što su zadnjih godina u Laubu doveli Marka Almonda, ABC i The Cardigans, za ovogodišnje Yammatovo stigao je još jedan prvak iz osamdesetih, Johnny Marr. Poslije Morrisseya domaća publika mogla je vidjeti i gitarista i autora grupe The Smiths, jednog od najznačajnijih rock sastava svih vremena.
Johnny Marr, punopravan sljednik Smitsa kao i Morrissey, u Zagrebu je u 95 minuta sa 17 pjesama repertoar sastavio od osam
pjesama s novog solo albuma "Call the Comet", hitova postave Electronic u kojoj je vodio priču skupa s Bernanardom Sumnerom iz New Order, ("Gettng Away With It" i Get the Message") i šest važnih, starih favorita Smithsa koje, za razliku od ovih samostalnih, pjeva glasom izrazito sličnim Morrisseyu.
No, umjesto pitanja što je bilo prije, Morrisey ili Marr, ponudio je odgovor da i jedno i drugo može fukncionirati na sceni. Dakako, bez Morrisseyeve neusporedive drame i dramatike. Uz pratnju sigurnog tročlanog sastava - ritam sekcije i gitarista koji se povremeno prihvatio syntheziera dodavši elektronike u čvrst zvuk benda - Marrova gitara bila je, dakako, u prvom planu.
Parafraziramo li pjesmu Smithsa, "neki gitaristi su veći od drugih", pa i Marrova zvoneča, zvečeča ritam gitara, bez obzira
šro svira izrazito ekonomično. Da je netko krajem osamdesetih rekao da će postati gitaristički heroj, svi "hejteri" bi se smijali, kao što i jesu, ne mogavši tada prihvatiti novu filozofiju engleskog novog rocka.
Danas je Marr klasičniji gitarist s vidljivim iskustvom i sigurnošću koji zna jače opaliti po zvučnicima. Dan ranije za njega se među gitaristima tražilo pojačalo Fender Deluxe Reverb, pa mu je na kraju jedan od naših najboljih, Dalibor Pavičić iz The Strange, posudio svog Super Reverba.
I baš su ta jeka i eho gitare, ali i značaj proteklih godina, odjekivali punom Laubom. Dotakao se Marr i izvorišta, Manchestera prije nego je postao madchester, pa je nova pjesma "Bug" podsjetila na Stone Roses i Happy Mondays koji su ga ionako navodili kao
omiljenog gitarista, dok je "Getting Away With It" najavio kao "disco zvuk Manchestera".
Nekoliko novih Marrovih pjesama itekako podsjeća na Smithse, od toga da "Hi Hello" vuče na "There's a Light That Never Goes Out", kao i "Day In Day Out" s naklonom na "Bigmouth Strikes Again", koju je također odsvirao na početku, odmah nakon uvodne, nove "The Tracers". Vlastiti hit "Easy Money" hipnotičkim refrenom taman je priredio završetak nakon što smo tijekom koncerta iz doba Smithsa čuli bezvremenske "The Headmaster Ritual" i "Last Night I Dreamt That Somebody Loved Me". Završetak s klasikom Smithsa "How Soon Is Now?" bio je zanimljiv jer prepoznatljivu dionicu na slide gitari nije svirao Marr, nego drugi gitarist.
Bis je donio novu "Bug" i klasike Smithsa "There Is a Light That Never Goes Out" i "You Just Haven't Earned It Yet, Baby", da
bi pred kraj posljednje pjesme nestalo struje, razglas iznenada otkazao i sve se u dvorani zamračilo. Čak mi se učinlo da je prekid napravljen namjerno, ali su nakon minute čekanja nastavili tamo gdje su stali. Nisu ni morali, bio bi to efektan završetak u kojem prst struje i sudbine govori "nema više Smithsa", ali ima Johnnyja Marra.
Pogledajte i video Koncert grupe Silente u studiju Večernjeg lista
