Praizvedba svake nove hrvatske drame važan je događaj, a to posebno vrijedi za drame nagrađene najvažnijom državnom nagradom koja nosi ime Marina Držića. Takva je i drama "Nestajanje" Tomislava Zajeca, premijerno izvedena u petak u HNK Zagreb. Tomislav Zajec, naš poznati dramatičar i pisac, ujedno je i posebno cijenjeni dramaturg, ali i pjesnik s nagradom s Goranova proljeća. Djela mu se izvode u svih hrvatskim kazalištima, ali i po svijetu, a za "Nestajanje", koje je i povod ovom razgovoru, Držića je dobio 2022. godine.
"Nestajanje" je najavljeno kao priča o obitelji, dakle ono što svi jako dobro poznajemo. Nije li to najteži zadatak za jednog pisca?
Za pisca ne postoji lak zadatak, pa tako ni ovaj nije izuzetak. S druge strane, jako je teško uopće i zamisliti narativ koji se u krajnjem slučaju makar rubno ne dotiče obitelji, problematiziranja onoga što ona jest ili bi trebala biti, različitosti njezinih manifestacija ili se pak ne bavi namjernim izostankom svakog koncepta obitelji. Tako da se meni čini da su zapravo sve priče, pa tako i one dramske, uvijek na neki način vezane uz neki od oblika ili interpretacija te zajednice. Možda sam baš i zbog toga pokušao kroz usta jednog od likova u komadu ironijski parafrazirati onu poznatu Tolstojevu misao 'o sretnim i nesretnim obiteljima' kojom počinje njegova Ana Karenjina. Tolstojev je odgovor na to pitanje puno točniji, dublji i jednostavniji od onoga što bih ja ikad uspio smisliti, tako da je možda dobro da tu i stanem.
Kada sam vidjela najavu, sjetila sam se i jedne druge obitelji kojom ste se bavili, one iz "Črne materi zemle", priče koju ste dramatizirali po istoimenom romanu Kristiana Novaka. Jesu li te "ćelije" društva zapravo zrcalne slike vremena u kojem živimo?
Potpuno ste u pravu. Kroz obitelj se zrcali ne samo vrijeme u kojem živimo nego i prostor na kojem se nalazimo. A onda i sve ono što vrijeme i prostor generiraju unutar obitelji, čine za nju, oblikuju je ili mijenjaju. Međutim, mene je u ovoj drami zanimalo upravo vrijeme. "Nestajanje" je na nekoliko razina drama vremena, koje s jedne strane oblikuje i vodi strukturu samog teksta, a s druge na simboličkoj razini pokazuje upravo ono što ste me pitali. Kako se obitelj kao ćelija društva razvija i oblikuje kroz vrijeme s obzirom na okolnosti koje na nju utječu, iznutra ili izvana. Upravo zbog toga, u fokusu su dva protagonista koji se nalaze u dvjema obiteljima, jednoj funkcijski situiranoj i drugoj koja je tek na početku svog mladog zajedničkog života, a obje su izrazito opterećene zajedničkom prošlošću. Dakle, iznova vremenom.
Traume iz prošlosti i zlostavljanje upisani su u temelj "Nestajanja". Je li pogrešan dojam da je svega toga svakim danom sve više oko nas? Ili žrtve samo hrabrije progovaraju?
S jedne se strane čini da je generalno društvena klima takva da je lakše progovoriti o onome što se događa "unutar četiri zida", da parafraziram jednu od bivših ministrica u Vladi, dok s druge strane i dalje postoje ta četiri zida unutar kojih se često žrtve uglavnom i svode pod egidom privatnih stvari. Čini se kao da je zaista lakše progovoriti, ali stvarna društvena ili infrastrukturna podrška ne prati takve oblika hrabrosti, a vrlo ih često zapravo pokuša i svesti na sferu privatnosti, na nešto što se izvan te specifične ćelije, kako ste je nazvali, ne može do kraja razumjeti, na neprekidno nerazumijevanje konteksta, iznova na potrebu za privatnosti unutar obiteljske stvari. Mislim da se još uvijek borimo s predrasudama da i u najnevinijim žrtvama postoji krivnja i odgovornost, što se onda u slučaju žrtve internalizira i zbog toga je govoriti, a pogotovo javno, o vlastitoj traumi kao posljedici nečije agresije i dalje vrlo teško. O svemu tome nam je u procesu proba jako zanimljivo govorila i klinička psihologinja Iva Žegura, kojoj smo svi na tome zaista vrlo zahvalni.
Je li ovo i svojevrsna priča o očuvanju mentalnog zdravlja?
U pravu ste, iako je možda naglasak više na borbi nego na očuvanju. Ono što je jednom od dvojice protagonista ove drame bio svojevrsni okidač za djelovanje upravo je rođenje njegova djeteta, koje je kod njega probudilo sve one stvari za koje je bio uvjeren da ih je negdje duboko u sebi posložio i uspio potisnuti. U tom trenutku i počinje njegova borba protiv nestajanja koje mu je netko drugi nametnuo svojim postupcima, a onda i borba za vlastitog sina, ali suprugu. I tako smo ponovno došli do obitelji.
Redateljica predstave Dora Ruždjak Podolski kaže kako se pronašla u svakom ženskom liku. Čini mi se da nije slučajno da se od tri Novakova romana koje smo gledali u kazalištu posebno pamti predstava iz ZKM-a, jer očito i vi i Novak imate nerv za ženske likove. Jako dobro znate pisati o ženama. U čemu je tajna? Razumijevanje ili ljubav?
Nisam siguran da znam u čemu je tajna. Zapravo nikad o svojim likovima nisam razmišljao na sličan način te ih dijelio na muške i ženske, ali ono što je istina je da ih uvijek pokušavam razumjeti i da ih, barem na nekoj razini, nužno moram i voljeti. Kako bih ih osjetio i shvatio što zapravo žele u prostoru dramske radnje. Upravo zbog toga mi je jako drago ako se vidi taj moj osjećaj, ali on sasvim sigurno proizlazi prije svega iz onoga što lik predstavlja ili što treba učiniti unutar dramskog prostora. Tako je bilo i s "Črnom materi zemlom". Mislim da je Kristianova potreba da unutar međimurskog sela pronađe male otoke topline u pojedinim ženskim likovima također proizašla iz same priče, odnosno težnje za probojima svjetla u mrak samoga romana. U tom smislu pokušavam o svim likovima razmišljati kroz zadatke koji se nalaze pred njima, a u "Nestajanju" su za mene oni bili izrazito zahtjevni i raznovrsni.
Jesu li žene u "Nestajanju" ipak u drugom planu, redateljica tvrdi da muški duel kakav ste ovdje napisali nismo imali od "Glembajevih"?
Hvala Dori na lijepim riječima, ali istovremeno mi je i neugodno jer se nikad ne bih ni u primisli usudio povlačiti slične paralele. U svakom slučaju, ovo jest drama koju proizvode dva protagonista, obojica iz znanstvenih krugova, jedan na zalasku svoje akademske karijere, a drugi na njezinu početku, odmah nakon doktorata. I obojica se bave istim područjem interesa, geologijom, odnosno zemljom, koja mi je poslužila kao okvir same radnje, ali i zemljom kao metaforom, kao prostorom koji može biti istovremeno i spaljen ili jalov, ali i dovoljno pun života da se na njemu može zasaditi drvo koje će pustiti svoje korijenje u neki novi život ili neki novi početak.
Je li teže biti pisac i pustiti svoju priču u redateljeve ruke ili pak biti dramaturg i s redateljem dijeliti odgovornost za tuđu priču?
Meni je bez sumnje neizmjerno teže biti dramatizatorom ili adaptatorom tuđeg teksta. Pogotovo ako je riječ o materijalu koji dolazi iz suvremenog konteksta naše književnosti jer je i pitanje odgovornosti za izvedbeni materijal utoliko veće. Čini mi se da što više iskustva imam u predstavama koje nastaju po tuđim predlošcima, više straha i odgovornosti osjećam u radu na takvoj vrsti materijala. Naravno da to jako ovisi i o redatelju ili redateljici te drugim suradnicima, na kraju i o samom kazalištu, ali to je razina odgovornosti koja je iz godine u godinu sve veća. S druge strane, kad je riječ o autorskim tekstovima, rado se u potpunosti izmičem jer sam sve ono što sam najbolje mogao i znao ostavio u tekstu te je moja prisutnost u procesu uglavnom sporadična. I drago mi je da je tako.
Koliko je lakše raditi s redateljem kojeg dobro poznajete i s kojim se dobro razumijete? Naime, Dora i vi slovite kao kazališni autorski par iz snova?
Dora i ja se jako dobro poznajemo na svim razinama, što je jako važno i za umjetničku suradnju jer takva razina bliskosti podrazumijeva i veliku razinu povjerenja koje je nužno u procesu svakog zajedničkog rada u umjetnosti. Na taj način, jako nam je lagano ući u proces rada na predstavi jer nas taj prvi preduvjet dobre suradnje čeka pospremljen tamo gdje smo ga ostavili radeći na prethodnoj predstavi. Ni sam nisam siguran koliko smo predstava radili zajedno, što za djecu i mlade, a što za odraslu publiku, i to je svaki put drugačije, nepredvidivo i na neki način neočekivano putovanje, ali u tome je i ljepota našeg poziva. Dora je redateljica posebnog senzibiliteta, i još veće posvećenosti kazalištu, tekstu, njegovoj izvedbenoj manifestaciji, a osobito glumcima na čijim leđima predstave i počivaju, i veliki je užitak promatrati kako radi, i na koji način svojom intuicijom stvara izvedbeni jezik predstave gotovo neprimjetno i suptilno, a vrlo snažno u konačnom rezultatu.
Ova je vaša drama dobila Držića 2022. Zašto je tako dugo čekala praizvedbu?
Meni se čini da je to u kontekstu naših okolnosti zapravo prilično brzo. Nisam se žurio s dogovorima oko kazališta koje će praizvesti ovaj tekst jer sam osjećao da će me ono pronaći samo, što se i dogodilo. "Nestajanje" je u međuvremenu imalo i svoj paralelni život, praizvedeno je kao radiodrama na Hrvatskom radiju u režiji mladog redatelja Dražena Krešića, pobijedilo je na natječaju za prijevod portala Drame.hr te je izabrano u pet najboljih tekstova na Festivalu Aurora u poljskom Bydgoszczu u konkurenciji od više od 250 tekstova iz cijele Europe. Uskoro je i premijera u beogradskom Ateljeu 212, tako da sam vrlo zadovoljan životom ove drame.
Aktivni ste u promoviranju novih, mladih dramskih pisaca. Zašto su oni važni za hrvatsko kazalište?
Jer bez tekstova mladih dramskih pisaca nema ni hrvatskog kazališta. Budući da predajem pisanje na Akademiji dramske umjetnosti, gdje sam stalno u kontaktu s mladim piscima, njihovim tekstovima, ali i snovima o vlastitim budućnostima u kazalištu, pri čemu me često podsjećaju na mene iz studentskih dana, svojim temeljnim pozivom smatram upravo pokušaj da onoliko koliko to najbolje mogu i znam sudjelujem u procesu njihove autorske i dramaturške profesionalizacije. Riječ je o neizvjesnom i teškom putu s potpuno nesigurnim krajnjim ishodom, tako da je afirmirati ih na pravi način u onom trenutku kad dođu na prag svog profesionalnog života nešto što pokušavam činiti od kad sam došao na Akademiju. A njihov odgovor u obliku praizvedenih dramskih tekstova, autorskih projekata ili dramaturgija ono je što predstavlja temelj novog hrvatskog kazališta, i to je dobitak za sve nas.
Što ste 'najluđe' čuli ili doživjeli na nekoj od vaših radionica dramskog pisma?
Najluđe što se može čuti nisu priče, nego izgovori kad se priče koje su trebale biti napisane ne napišu. Mladi pisci ili pisci u razvoju su kao djeca, istovremeno i potpuno prozirni i neodoljivi.
