Dvadesetogodišnji Marin Kos student je filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i živi, kako kaže, normalnim životom kakav mladić s cerebralnom paralizom, trombocitopenijom i osteoporozom može živjeti. Kada je imao trinaest godina, uz podršku bosanskohercegovačkog glumca i redatelja Zijaha Sokolovića objavio je prvu zbirku pjesama pod nazivom “Ovo sam ja, Marin”.
“Kad god poželim, moje su zvijezde i cijelo nebo, a da napišem pjesmu, dovoljno mi je samo pogledati kroz prozor”, pisao je Marin u svojoj zbirci, punoj stihova koji su jezikom podobniji ljudima dvostruko starijima od njega. Svojim potpuno drukčijim pogledom na svijet, optimizmom unatoč svom fizičkom stanju i željom za nečim većim u životu, mladi je Marin osvojio srca svih koji su čitali njegove pjesme. One su bile i okidač za blisko prijateljstvo s glumcem i redateljem Zijahom Sokolovićem. Sokolović je Marina zbog njegova statusa osobe s invalidnošću uključio u The/Arto, projekt obrazovanja djece s posebnim potrebama kroz umjetnost, a Marin ga je, kaže, toliko oduševio da je odlučio njegove pjesme prikazati i na pozornici s glumcima koji su pjevali njegove stihove. Sve je to konačno završilo kao dio Marinove debitantske zbirke.
Kap tople vode na ledu
– On mi je dao svoje stihove, a ja sam vidio cijeli svijet. Vidio sam tu bezgraničnu maštu, kakvu nigdje nisam mogao naći, ni u svom umu – kazao je Zijah o stvaralaštvu svog mladog štićenika.
S radošću je, kaže, odlučio složiti tu “malu veliku knjigu njegovih pjesama” koju su zatim zajedno promovirali na nekoliko promocija knjige i na festivalima u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj te u Beogradu, a čak je i njegova nastavnica, kaže, u školskom listu objavila njegove pjesme.
– Knjiga njegove poezije bila je kao kap tople vode na sjevernom polu, nešto što je grijalo sva srca – ističe Sokolović.
U sedam godina koje su slijedile nakon njegove prve zbirke, Marin je kao odličan učenik završio sisačku gimnaziju, sudjelovao je na natjecanjima iz filozofije i upisao Filozofski fakultet. No, nikad nije prestao maštati i pisati, premda više nije objavljivao svoje radove. Ostao je u bliskim i toplim odnosima sa svojim starim mentorom Zijahom kojem, kaže, duguje cijeli svoj životni put.
– Zijah me u svakom mogućem zamislivom smislu dalje upogonio – kaže Marin, a usput navodi i razlog zbog kojeg su se ta dvojica umjetnika toliko zbližila. Marin, naime, sanja i misli samo o jednoj stvari u životu, a to je potpuna sloboda. Pojam mu je to toliko bitan da ga je spomenuo barem pedeset puta za vrijeme dvosatnog razgovora za priču za Obzor.
– Želim oslobođenje od svih predrasuda, i pritom ne mislim samo na one društvene, već na sve ono što prethodi našem razmišljanju. Želim slobodu od svih ograničenja – objašnjava Marin, i kaže da je upravo težnja za tim pojmom slobode bio razlog zbog kojeg je počeo pisati. Zato posebno ističe Zijaha Sokolovića, koji je bio onaj u njegovu životu koji je prepoznao pravi razlog i smisao iza njegovih stihova i koji ga je pogurao da nastavi u potrazi za tom slobodom.
– Upoznavši Zijaha, otkrio sam koliki potencijal postoji da je ostvarim – kaže Marin pa je zato, potaknut svojim mentorom da slijedi svoje snove i težnje, odabrao studij filozofije i svijet bez ikakvih ograničenja uma. Ipak, sam kaže da se tu nikako ne može raditi o izboru.
– Ja i nisam mogao izabrati drugi studij osim filozofije. Ne zato što se radi o filozofiji nego zato što je sloboda koju filozofija nudi daleko najveća – objašnjava Marin, a pritom naglašava da je čak i studij filozofije pun raznih ograničenja.
Obrazovanje u cijelosti, dodaje, previše ograničava ljude, a takvog je dojma i o svom dosadašnjem školovanju. Ono mu je pomoglo, kaže, tako što mu je omogućilo da bolje uvidi što nije onako kako treba i shvati kako da razmišlja izvan svojih okvira.
– Ono što obrazovanje kao takvo nudi je privid slobode. Imamo ljude koji dođu, sjednu i, kao, “obrazovani su”. Profesori moraju nešto iznijeti jer je takav plan i program. To nije pravo obrazovanje. Pravo obrazovanje je postavljanje pitanja, preispitivanje svega što čujemo. I zbog toga naše obrazovanje nije obrazovanje, i tu nema one prave slobode – zaključuje Marin. Ni do ovih spoznaja ne bi bilo moguće doći, kaže, da nije bilo njegova mentora koji razumije njegove stavove o slobodi i obrazovanju, ali i o današnjem stvaralaštvu, zato i dalje za njega ima samo riječi hvale, a na njegovu zbirku objavljenu prije sedam godina, kao i na njegov život, danas gleda kao na posebno blago.
Nepregledna mašta
– Učio sam od njega nešto o životu što samo on zna, i sad je ostala knjiga, nepotrebna i okrutnom kapitalizmu i lošim političarima u etiketiranim odijelima. Marin danas studira filozofiju i stoji na svojoj knjizi poezije s kojom se kreće, premda je fizički nepokretan – opisuje Marina danas Zijah Sokolović.
– Marin moli mamu i sve ljude da mu pomognu, da napravi sam nekoliko koraka s tom svojom nepreglednom maštom. I moli mene, koji sam ga povukao knjigom i prijateljstvom i savjetima, da mu pomognem da hoda, a ja molim svijet koji gledam svaki dan, molim, da mu zajedno sa mnom pomognu – kaže Zijah.
Pogledajte i video s Večernjakove dodjele nagrade za najbolju kratku priču:
