Kada se pojavio, rock’n’roll je proizveo kult mladosti: čak i u najluđim maštarijama bilo je teško zamisliti da njegovi protagonisti dočekaju mirovinu. „Nadam se da ću umrijeti prije nego što ostarim“, pjevali su The Who u svojoj rebelijanskoj himni „My Generation“ sredinom šezdesetih. „Hoćeš li me još uvijek trebati, hoćeš li me još uvijek hraniti kad mi budu 64?“, pitao se Paul McCartney davne 1967. uz umilne zvuke triju klarineta na famoznom albumu Beatlesa Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. Tada mu je bilo 25, a 64 godine činile su se daleko poput događaja iz kakve SF priče. Doista, u jednom trenutku činilo se da je na scenu stupila generacija koja je svojim pjesmama patentirala eliksir mladosti i sebično ga zadržala za sebe.
Živi brzo, umri mlad
Imperativ vječne i bezbrižne adolescencije, sažet u hedonistički intoniranom sloganu “Živi brzo i umri mlad” koji je ubrzo pretvoren u reklamni moto povampirene diskografske mašinerije, uspješno se održavao godinama. No već desetljeće kasnije, Beatlesi, Stonesi i Floydi (tada već u ranim tridesetima!) bili su prokazani kao stari dosadnjakovići koje će novi punkerski val izbrisati s lica Zemlje prije nego što itko uspije izgovoriti „Never mind the bollocks!“. Kao što znamo, to se nije dogodilo. Istina, već i površna analiza zbivanja na pop-sceni 2011. godine pokazuje da je klasični rock srednje struje doista na rubu (samo)istrebljenja, no to se događa iz mnogo prozaičnijeg razloga: riječ je o žanru koji je, barem zasad, iscrpio zalihe inspiracije i povlači se na margine samo zato što već nekoliko godina nema što ponuditi. Istodobno, izvođači koje su još 1977. proglašavali dinosaurima, danas – nakon višedesetljetne aktivnosti na svjetskoj pop-sceni – napokon ulaze u umirovljeničko društvo. I to baš kao u pjesmi Drage Mlinarca koji se tom temom pozabavio još u skladbi „Penzioneri“ na albumu „Sve je u redu“, objavljenom prije... ne želite znati koliko godina. Doduše, još je uvijek nezamislivo da Iggy Pop – kum punka u najraskalašenijoj varijanti – „sjedi na klupi u parku, igra karte i lista novine“, no matematika zna biti surova igra: detroitski rock-veteran u travnju će proslaviti 65. rođendan.
Ipak su preživjeli
Ovih se dana neki britanski tisak zabavlja slaganjem popisa zaslužnih veterana na rubu umirovljeničke dobi. U “društvo 65” prvi je, prije koji tjedan, zakoračio David Bowie, glazbenik čije su aktivnosti doista zamrle nakon ozbiljnih srčanih problema, no veliki kameleon rocka, kako su mu tepali zbog stalnih stilskih mijena, sve donedavno ostao je u središtu zanimanja publike različitih naraštaja. Niz nastavljaju Elton John, potom gitarist Kinksa Dave Davies, vječni adolescent Ronnie Wood, pomalo zaboravljeni Meatloaf, meksički gitaristički virtuoz Carlos Santana te vječno vitalna Patti Smith koja je potkraj prošloga prosinca rođendan proslavila radno i energično – koncertom u newyorškom klubu Bowery Ballroom, uza zvuke „My Generation“. Nema sumnje da su stihovi te pjesme ovaj put sadržavali obrnutu poruku: preživjeli smo unatoč svemu. I postali sve osim tipičnih umirovljenika, prkoseći građanskim konvencijama i biološkim zakonima. A sir Paul McCartney? On je već prebrodio slične brige. Preživjela polovina legendarnog tandema Beatlesa u lipnju će (baš kao i naš Mlinarec u prosincu) napuniti ravno sedamdeset, iako to vjerojatno neće niti primijetiti milijunska publika koja će kupiti njegov novi studijski album Kisses On The Bottom. Čini se da je riječ o generaciji kojoj je suđeno da ‘nestane’ na jedinom mjestu na kojem se osjeća prirodno: na pozornici.
Rock and roll will never die!!!