Ponekad me kolege pitaju kako uspijem preživjeti tolike satu u kazalištu. U pravilu se čudim takvim pitanjima, jer to nije samo moj posoa, već i navika koju sam stekla doslovno kao petogodišnja djevojčica. Zato je i Čehovljev "Galeb" kojeg je u Srpskom narodnom pozorišu u Beogradu režirao Tomi Janešić, a koji traje šest i pol sati, za mene bio i više nego uobičajeni novinarski zadatak. Bila je to jako dobra i jako drugačija predstava koja je gledatelje, bez obzira na činjenicu da su za nju trebali sendviči i topli napitci, u svakom svom segmentu nečim zaintrigirala i zaokupila.
A u ponedjeljak mi se ipak dogodilo, prvi puta u životu, da sam pobjegla iz kazališta, i to iz ZKM-a, nakon prvog dijela predstave, rađeno po drami o kojoj sam već napisala da će za sto godina nekim novim naraštajim kazališnih gledateljha biti značjana baš kao što su to nama danas značajni "Glembajevi". Na 31. Gavellinim večerima gostovalo je Mestno gledališče ljubljansko s dramom "Tri zime" Tene Štivičić, u režiji Barbare Hieng Samobor, koja jest diplomirala režiju, ali je od 2007. ravnateljica tog slovneskog kazališta, u koje je došla s mjesta ravnateljice Lutkarskog kazališta u Ljubljani, gdje je mandžerski posao obavljala od 1999. godine. To što sjedi za stolom u konacelariji i rukovodi kazalištima difinitivno je najgora moguća preporuka za kreativan posoa. Ravnateljica je očito odlučila da sa tako sjajnim tekstom, kakva je sada i svjetski slavna drama Tene Štiovičić, ne može pogriješiti, a uspjela je samo dokazati da nema taka dobrom teksta kojeg loš redatelj ne može unakaziti.
Tako se ono što se činilo kao sjajna prilika za usporedbu slovenske i hrvatske (režirao ju je Ivica Buljan u HNK Zagreb) verzije ove drame, pretvorilo se u (najblaže rečeno) nevjericu. Takva staromodna i promašena režija rijetko se viđa, jer kako drugačije nazvati činjenicu da se nakon svakog prizora drame sklapaju kazališni zastori, da publika ostaje sjediti u mraku, dok se iza zastora mijenja scenografija, koja se usput budi rečeno sastoji od nekoliko stolica. Tim je nerazumljivim potezom redateljica uništila jednu od glavnih vrijednosti ove drame. U njoj, naime, pratimo povijest jedne kuće i jedne obiteljie, ali priča ne teče linearno, od Drugog svjetskog rata prema trenutku kada Hrvatska postaje članica EU, već su prizori pomiješani. Tena Štivičić je zapravo napisla odu jakim ženama jedne obitelji, a gledateljima tu intimnu povijest maestralno otrkiva tako da pred njima slaže slagalicu života četiri generacije te obitelji. Radi to nepogrešivo gradirajući emocije, slažući povijest pojedinca oko prijelomnih povijesnih događaja, pa tako "Tri zime", uza sve ostalo, funkcioniraju i kao svojevrsna povijest Zagreba, ali i Hrvatske u tom vremenu.
Usporena i beživotna slovenska predstava gledateljima pred očima "ubija" svaki dublji smisao ove priče, a pri tome je teško gledati i dobre glumce kako muku muče sa prizorima koji traju u nedogled i u kojima emocije (tako silno prisutne u tekstu čak i kada ga se samo čita) propadaju u bunar kazališnog mraka. Iz te glumačke "ravne crte" u kojoj je nestao čak i najdiljiviji monolog drame, onaj o patnjama na Križnom putu za Bleiburg, uspio se djelomično isčupati tek Sebastian Cavazza, u ulozi Vladimira Kosa.
Dok vi bježite iz ZKM-a publika bježi iz HNK. Vaše kritike naručene od D. Vrgoč i Buljana tu ne pomažu puno!