Ja sam kasno počeo čitati Krležu. Kad god bi moji prijatelji raspravljali o njemu, ja bih se izvlačio na neprimjeren način obrušavajući se na njegovu "natprirodnu pojavu", na ljevičarstvo, na visoko društvo u kojemu se kretao. Odbacujući Krležu na taj način, igrao sam na lošem terenu služeći se trikovima. I začudo, uvijek bi se netko našao da me podrži, i to iz sasvim drugih razloga, mahom izvanliterarnih. Odbojnost prema Krleži, posebice u beogradskim "književnim salonima", bila je vulgarna i mislim da me opametila. "On je našeg Baju nazvao "liferantom leševa". Skot. Pljuvao je po našim dinastijama. Prezirao je našu kulturu. Srbožder!" Takve sam stvari davno slušao, još kad se to "srbožder" izgovaralo potiho. Kasnije će to postati artikl za čašćenje svakoga tko nije volio njihova Vožda, pa će se ta natuknica i meni prišivati cijelo jedno desetljeće. Ne znam ima li još toga u "beogradskim salonima"? Posljednji put sam nešto takvo čitao iz pera sada popularne srpske književnice (zovu je "ženski Kapor"), kada me u jednoj svojoj kolumni opisala kao "srboždera", s tim što je istaknula da mrzim i grizem "jače i bezobzirnije od najokorelijih ustaša". Spisateljica je ipak pretjerala, ali bilo je to vrijeme slijepe ljubavi prema Voždu.
Matvejevićev "ključ u ruke"
Ako se izuzme moj slučajni dodir, u ranoj mladosti, s romanom "Povratak Filipa Latinovicza", pa i to da ga nisam posve razumio, meni su Krležu otkrili drugi, a presudno je utjecala knjiga Predraga Matvejevića "Razgovori s Krležom". Tu mi je knjigu kao svojevrsni uvod u Krležu poturio Kiš; njega je nervirala moja odbojnost prema takvoj književnoj veličini. I doista, Matvejevićeva knjiga bila je "ključ u ruke" za otvaranje toga kozmosa, pa sam počeo pomno čitati Krležu. Kako sam tih godina živio u Zagrebu, imao sam priliku vidjeti ga više puta, uživo i na distanci, u Esplanadi ili Palaceu. Jednom sam u Esplanadi sreo mojega prijatelja filmskog i tv redatelja Marija Fanellija koji je u to vrijeme režirao za TV Zagreb dvije moje drame; ondje je čekao Krležu i rekao mi: "Baš lijepo što si naišao, sad ću te upoznati s Fritzom." Toga časa spopala me takva trema da sam odmah našao neki izgovor i zbrisao. I Kiš mi je znao predbaciti: "Stalno si u Zagrebu, a još nisi upoznao Krležu. Neshvatljivo!"
Razrađivanje taktike
Ali sve te fame oko Krleže i kulta njegove ličnosti, svi ti pripovjedači koji su stvarali mit, te izmišljotine ili istinite zgode, svejedno - sve je to otežalo moju maštu i dovelo me do toga da uopće ne žalim što takvu osobu nisam upoznao; što će mi taj susret ako ga je tako teško preživjeti! I kada je napokon viđenje ugovoreno, pohvalio sam se jednom mom zagrebačkom kolegi, koji me upozorio: "Moraš se pripremiti, prolistaj malo enciklopedije, jer je prvi susret s njim uvijek kviz, odmah počne rešetati sugovornika, ponajmanje će biti riječi o književnosti. Pitat će te o raznim kalibrima topova i drugih oružja, o vinima i sortama vinove loze, o grofovima i grofovijama, o bakalaru i ribama iz Sjevernog mora, o pasminama konja, o slikarskoj tehnologiji, o vojskovođamaÖ"
Bijah potpuno obamro, a teme što ih je kolega slučajno redao, zasigurno su bile tek djelić Krležine erudicije. Bude li propitivanja, meni će se, kakve sam sreće, zalomiti najteže područje, pa sam smišljao kako mu doskočiti, kako predvidjeti njegova pitanja i uvući ga u moje teme, primjerice ornitologiju, talijanski neorealistički film, možda čak neka kulinarska umijeća starih Rimljana - to su barem područja u kojima sam se bolje snalazio i imao kakvo-takvo znanje. Neki tipovi iz moje branše s lakoćom su odlazili kod te "mitske figure", a poslije pričali kako su se smijali i zezali na sijelima "kod Fritza", kako je taj maestralno tračao svoje kolege. Neće valjda jedino sa mnom krenuti ozbiljno. I unatoč svim tim strepnjama, nikakvu taktiku nisam razradio.
"Vi o vinima pojma nemate!"
Predrag Matvejević je ugovorio susret. Krleža nas je pozvao na ručak u Šumski dvor, došao je i D. Kiš iz Beograda; on je meštra poznavao otprije i s njim se već šalio i duhovito se prepirao, mahom oko tričarija. Kada sam ga upoznao, imao je 83 godine, bio je smršavio, pa je razgovor i započeo oko hrane i dijete; Kiš je govorio da je najljepši obrok zapravo večera, te da su Francuzi u tim ritualima ponajbolji. Očekivao sam da će tu frcati iskrice svih mogućih znanja; trojica erudita oko mene počet će s nadmetanjima, ali ispalo je sve tako spontano, tako prirodno i s puno humora. Sam Krleža bio je srdačan, jednostavan, simpa - dakle, ništa od arogancije, ništa od razmetanja znanjem. Kiš se sporječkao s njim oko narudžbe vina, htio je neko slovensko vino, u modi je bio refošk, ali Krleža nije dopuštao ništa osim blatine tvrdeći da je to naše najbolje vino i najbolja sorta. "Možda je nekad bilo dobro, ali su komunisti i to uspjeli pokvariti", rekao je Kiš. "Vi o vinima pojma nemate, vi samo znate da ločete", uzvratio je Krleža.
Prijatelj oficir Danilo Kiš
Umjereno smo pili i ugodno ćaskali nakon ručka. Krleža je bio srdačan s osobljem restorana, a konobarice je oslovljavao sa "zlato" i na kraju ih nagradio velikom napojnicom. U jednom trenutku upitao je Kiša: "Družite li se s nekim mladim oficirima?"
Kiš je na onaj svoj šarmantni način, u jednom dahu, govorio da su to "komunistički oficiri", seljačka djeca iz partizanskih kuća, ti oficiri ne idu u kazalište, ne čitaju knjige, ne znaju plesati, a i nema više oficirskih balova, nema svečanih odora, to su sirovi mladići ideološki zatucani, za njih je najveća svečanost prvomajska parada. "To je u vaše vrijeme bila elita, dragi moj Krleža, a sada se riječ elita koristi kao uvreda." Odmahnuo je rukom na tu Kišovu tiradu i obratio se meni: "A vi, Kovač, imate li nekog prijatelja oficira?" Ja sam rekao da nisam služio vojsku, ali prijateljujem s jednim poručnikom. Kiš me začuđeno pogledao, a Krleža se malo nagnuo, podnimio se laktom i naslonio lice na dlan očekujući da nastavim. "Doduše, moj je prijatelj rezervni poručnik. Načitan je, obrazovan, dobro pleše. Svira gitaru i lijepo pjeva. Zove se Danilo Kiš", rekao sam.
Krleža je svojim autoritetom, pa i svojom poslijeratnom pozicijom, te ličnošću koja je privlačila i plijenila, uvelike doprinio tomu da se njegova umjetnička djela istražuju mnogo manje nego što to zaslužuju. Mnogima je bilo draže pričati o njemu i njegovim polemikama, referatima na kongresima, zabavama s Titom, nego zaploviti rijekom romana "Zastave"Ö
(Ulomak iz dužeg rukopisa Kako smo se upoznavali)
