Nadzor i sve jača represija u hrvatskom društvu, ali i šire, tema je posljednje izložbe “Policijsko dvorište” Željka Kipkea koji recentnim filmovima “Nadzorna kamera”, “Bulevar devet života”, ali i ranijim “Tonzura križa” i “Crno crnje od crnoga”, u Umjetničkom paviljonu od srijede predstavlja vlastito viđenje suvremenog društva i uloge umjetnika u njemu. Izložba je minimalistička i sugestivna zbog isprepletanja krimi-priča, nadzora, politike i subverzije smještene u historicističko zdanje paviljona.
Nije znao da snima SOA-u
Kipke je dvije godine snimao film o gradnji SOA-e za koju tada nije znao koja će joj namjena biti – dopunivši sirovinu sa 30 crtica iz svakodnevice i fikcije aktualnih u vrijeme snimanja gradnje – napravio je film “Nadzorna kamera”. Prati ga “Zagrebačka ruta”, karta kojom je obilježio mjesta, gdje je zatekao nadzorne kamere što kontroliraju javni prostor grada od Martinovke do Jurišićeve ulice.
“Bulevar devet života”, smješten u desnome krilu paviljona, kompleksan je izmišljeni projekt sastavljen od serije slika na platnu, ali i filma kao rezultata istraživanja nepostojećeg bulevara koji za Kipkea predstavlja oazu, nepragmatični okvir karakterističan za umjetnost koja je sve manje prisutna u našem društvu.
– Njime želim postići što manju represiju i što veću slobodu. Zbog toga sam mapirao ulice – konkretne i fiktivne ulice Pariza, Istanbula, Trsta. Bulevar je ime dobio po sintagmi da mačke imaju devet života, kao i umjetnici koji se uvijek uspiju izvući iz raznih pritisaka i teških situacija. To je poruka da se prava umjetnost i te kako može nositi s pragmatičnim vremenima u kojima živimo, u vrijeme kada je činovnička perspektiva in, a iracionalna, koja se temelji na koincidencijama, sinkronicitetima, na teoriji kauzaliteta... da je ta opcija moguća – kaže Kipke.
Pet slika na platnu i boca vina sa Staljinovim likom čine cjelinu “Predatori, filmofili i boca vina”.
– Na temelju vina razvio sam strategiju o diktatorima, jednome koji je pio tipični gruzijski rose i bio je veliki filmofil, kao i Tito. Obojica su podržavali filmsku industriju i djelatnike, no uvijek s odmakom i cenzurom. Moja je teza da su se oni, podsvjesno u karijerama bavili montažom, no ne filmova, nego društva. Drastično su prekrajali socijalnu strukturu – objašnjava Kipke.
Akcije u javnim prostorima
Posljednja cjelina je povijesna. Čine je fotoserije i slike iz 70-ih i 80-ih godina koje posjeduju dio filmske strategije. Neki od filmova, kojima je bilježio akcije u javnim prostorima, subverzivnog su karaktera i po logici sadržaja povezani su s pričom o represiji.
