Baba! Babaaa! – uzvikuje djed iz svoga naslonjača, čitajući nedjeljni prilog regionalnih novina pod škrtim svjetlom zidne lampe. Zavjese su bež boje i gusto tkane, da nema babe koja ih neprestano razvlači od kuta do kuta, djed bi ih najradije rastrgao na komadiće, pustivši najzad dan kroz prozor, nakon četrdeset godina života u sjeni. – Spusti tu vražju slušalicu, malome ćeš sav novac iz džepa potrošiti na praznu ćakulu!
– E, a malo sam ga špotala – brani se baba, popravljajući kecelju.
– Naša Ane mojoj sestri već treće unuče nosi, a ovaj naš klipan još ni diplomu nije donio iz metropole. Odnosno je, za one prve tri godine, a sad ima još te dvije zadnje završiti pa ti baba čekaj hoćeš li unuke doživjet. A voljela bih da nam se skrasi, život bez djece je kao ljeto bez sunca.
– Koliko nas on posjećuje, dobro je da ne čitam u vječnome mraku… – progunđa djed sebi u bradu.
– A što je zvao? – pita, još uvijek zadubljen u štampu.
– Pita je li mu ovdje ostala crvena kesa. A sva sreća da je. Mogao ju je i na stanici zaboraviti, tko bi je više našao. Milici su tako uzeli torbu sa svim dokumentima, dok je pišala. Kud bi onoliku torbetinu vukla sa sobom u WC, Bože mi prosti, da je samo znala. Ali, eto. Dobro da je ovaj naš repete ponio, bit će za sutra njemu i curi.
– Pusti sada Milicu i repete, hoće li se on vraćat il’ neće? – upita, konačno usmjerivši pogled k babi. Odloživši novine, djed pripali cigaretu.
– Ma neće, zvao je iz autobusa. I rekla sam mu da mi više za blagdane ne dolazi sam. Što nas skriva od te svoje male, kao da ćemo je otrovati. A najveći bakalar sam zbog njih kupila.
– A što bi je skrivao? Lijepo ti je rekao za ručkom da ne može doći zbog prehlade.
– Ma možeš mislit! Prehlađena za Božić, prehlađena za Uskrs… Ispada da je ta njegova Vanja prehlađena cijele dvije godine, otkako su se sprtljali – mršti se baba perući posuđe. – Kad ti kažem, skriva je ko zmija noge, ni fotografiju da pokaže.
– Bit će da je neka Ruskinja ta njegova Vanja. Još će nam pravoslavlje na vrata navući.
– Ne bulazni. Otkad je tebi do toga stalo? Zadnji si put u crkvi bio kad se Ane naša udavala. Trebao bi se malo zapitati zašto je to tako.
– A što ću se pitati, ljudi se danas rijetko žene…
– Ma nemoj! – baba bijesno udari vlažnom kuhinjskom krpom o pospremljeni stol. – Pazi da se takovim šalama ne bi morao iz pakla vadit! I što sam ti rekla za pušenje u stanu, odi na terasu, cijelu si nam zgradu zadimio.
– Golubovi su je posrali cijelu.
– Tvoj problem. Uzmi kantu pa ribaj, ne moram uvijek ja sve radit u ovoj kući!
Djed je ustao iz naslonjača i dopola razmaknuo zavjesu pred širom otvorenim prozorom. Vrativši se u naslonjač, s teškim grčem u želucu čitao je o sve tužnijoj sudbini hrvatskog brodogradilišta u kojemu je i on, sve do mirovine, lomio kičmu. Privučena prikradenim dnevnim svjetlom, baba je istog trena pohitala k prozoru. Zavjesu je vratila na mjesto, a zatim je još dodatno rastegnula od kuta do kuta.
– Što će te ljudi gledat s ceste – prozborila je tiho i, na neki posve neobičan način, brižljivo.
– A ko to mene može vidjeti na petom katu! – ljutio se nanovo djed, mašući rukama.
– Rekla sam ti, ako ovdje nemaš dovoljno zraka, ili prestani pušit ili odi na balkon.
Nervozno gaseći opušak u staklenoj pepeljari s gotovo ispranim natpisom 3. MAJ, djed je upita:
– Gdje mu je ta vreća?
– Koja vreća?
– Ta crvena koju je zaboravio.
– Eno je, visi u hodniku kod kišobrana.
– Nije ni čudo što ju je zaboravio kad si mu je okačila o kišobran. Na nebu danima nije bilo ni oblaka! Trebalo ju je ostaviti na kvaki, da je vidi.
– E, pa dragi moj, nisam ja ni vidjela tu torbu dok nije nazvao i pitao za nju. A što mu je unutra? – pita baba, metući kuhinju.
– A što ja znam što je unutra, valjda neke njegove stvari.
– Pa pogledaj.
– Ma što bih gledao.
– Možda je hrana, ako se nešto može pokvariti, stavit ću u frižider. Ili mu treba oprati kakvu majicu, znaš kakvi su studenti po tim domovima, naročito dečki.
– Pa pogledaj ti, baba, vidi što ti je činiti.
Baba ostavi metlu u maloj smočnici u sklopu kuhinje i ode u predsoblje.
– Teška je – kaže spuštajući crvenu reklamnu najlonsku vrećicu s vješalice. – Znala sam, njegove majice s treninga, još su pune znoja – kaže, preturajući rukom sadržaj. – Umjesto da mi je odmah dao oprati, već bi čisto i suho imao. A tu je još nešto… Kamera!
– Kakva kamera? – zainteresirao se djed.
Baba iz vreće izvuče poveći digitalni fotoaparat s kožnim remenom.
– Kamera – ponovi, kao da je djed prvi put nije dobro čuo.
U tom trenu, nešto pod babinim prstima škljocne, malena kontrolna lampica zasvijetli zeleno, objektiv oživi, a displej, uz zelenu lampicu, dodatno obasja babino radoznalo lice.
– Eto ti ga na, kad čačkaš! – djed krene k babi. Sad si mu nešto pokvarila! – zabrinuto negodujući držao je obje ruke raširene nad fotoaparatom poput kakvog iscjelitelja tehnologije.
Zagledana u maleni ekran, baba kaže, više za sebe negoli djedu:
– Evo našeg klipana na moru.
– Daj da vidim.
I doista, snimljena fotografija prikazivala je njihovog jedinca negdje na divljoj osamljenoj plaži.
– To je sigurno ono kad je tjedan dana bio u Istri – kaže djed, uzimajući aparat u ruke.
– S Vanjom – kaže ponosno baba.
– Vanja je iz Istre, rekao mi je, samo su se upoznali na studiju.
– Ajde, nađi što dalje ima, valjda je i nju slikao.
– Ma ne znam ja s tim radit, pusti ga baba, još ćeš mu pokvarit.
Baba ponovno dohvati fotoaparat i stane pritiskati sićušne gumbiće.
–Evo ga! – kaže, kad se na displeju konačno pojavila nova fotografija. – Opet na plaži.
– S kim je? – interesirao se djed.
– Netko doista stoji iza njega, mala je slika, ne vidim dobro…
Baba je stavila naočale za čitanje, a zatim počela izmjenjivati fotografije. U jednom trenutku je zastala, a ruke su joj vidljivo zadrhtale.
– Ajme! – uzvikne, glasno, gotovo prestravljena.
– Što je, ženo, govori! – djed poskoči iz naslonjača.
– Ajme, mati moja nesretna! – uzvikne ponovno baba, stisnutih očiju, odmahujući glavom u nevjerici. – Što sam Bogu skrivila, ja koja sam svake nedjelje išla u crkvu.
– Rekoh ti, govori, što je!
– Ti si kriv! – plačući je uprla prstom u djeda. – Lijepo sam ti govorila da trebaš na misu Boga molit! Vidiš što se sada desilo!
Djed dohvati fotoaparat i dugo se zagleda u dvije glave u strastvenom poljupcu. Podignuvši pogled, licem mu se protegnuo zagonetni osmijeh koji pred babom nije pokušavao prikriti. Neko vrijeme on i baba tako su se samo gledali, a onda je djed odlučno prekinuo tu osuđujuću tišinu:
– Džabe ti, baba, čekaš unuke kad je Vanja muško – rekao je, odlazeći isprazniti pepeljaru. – Hoće li ta kava?!
Tako je – Džabe ti, baba, čekaš unuke....