Kažu, u što je teško povjerovati, da možeš ubaciti žabu u posudu s hladnom vodom koja se onda postupno zagrijava do točke ključanja, a da žaba niti jednog trenutka neće pokušati pobjeći iz smrtonosne kupke. Ja u slične gluposti ne vjerujem, a i što bi netko iz čista mira ubijao žabe na taj način. Ipak, ponekad pomislim da tu ima nešto.
To o čemu želim pričati, a što me u jednom trenutku podsjetilo na te žabe, dogodilo se posljednjih dana rata, negdje oko Jajca, u jednom selu visoko iznad Vrbasa, gdje smo u to vrijeme bili na položajima. U Daytonu, u Americi, trajali su pregovori o završetku rata. Stvar se činila ozbiljnom, i mi smo već pomalo razmišljali o vremenima koja dolaze.
Bili smo smješteni u klimavim, napuštenim srpskim kućama u kojima već duže vrijeme nitko nije stanovao. Borbe su već odavno bile prestale. Bili smo tu za svaki slučaj, jer je u blizini bila granica razgraničenja sa Srbima. Jednom dnevno prošli bi ispred nevidljive linije razgraničenja sa svoje strane, a ponekad bi zastali i porazgovarali sa srpskim vojnicima ako bi ih kojim slučajem susreli, jer su i oni rijetko obilazili mrtve ratne linije. Veći dio dana smo se dosađivali, uglavnom smo pili, kartali ili hvatali zalutalu stoku i po cijeli dan roštiljali. Ili smo iz dosade gađali vrane koje su se povremeno skupljale po žicama dalekovoda koji je prolazio pored sela.
Slovenac je jednu večer, negdje iza ponoći, izišao iz kuće s puškom u ruci. Na glavi je nosio šljem. Koji tren kasnije rafalno je ispucao u noć svu municiju koju je imao, pet okvira od po trideset metaka.
Slovenac je bio Hrvat. Zvali smo ga tako jer je prije rata radio u Sloveniji, odakle se vratio nakon što je tamo započeo onaj smiješni, operetni rat koji je trajao nekoliko dana. Mislio je da će tu, kod kuće, biti sigurniji. Imao je četrdesetak godina i nije bio oženjen. Bio je to sitan i neugledan čovjek, bojažljiv i pun nekih strahova. Ili se to nama samo tako činilo, pošto je bio desetak godina stariji od većine nas? Neke stvari, možda, što tada nismo znali, dođu s godinama? Možda je to kod njega bio samo oprez? Sada, nakon svega, to je bilo teško procijeniti.
Istrčali smo iz kuća s oružjem, misleći da se radi o napadu, a onda je iz mraka pred nas izišao Slovenac s visoko podignutim rukama u kojima je držao pušku.
“Sve je u redu”, rekao je. “Ja sam puco.”
“Zašto?” upitao sam.
“Tako mi došlo”, rekao je, prošao pored nas i ušao u kuću u kojoj je bio smješten.
Mislili smo kako je tu večer malo više popio i da će sve na tome završiti, ali nije bilo tako. Odmah ujutro, čim se probudio, Slovenac je noseći u ruci plastičnu vrećicu otišao do mjesta s kojega je pucao prethodnu noć i pažljivo pokupio čahure sa zemlje. Sve se to odvijalo pred našim očima, na zaravni između kuća u selu, kao na kakvoj kazališnoj sceni.
“Koji mu je kurac?” upitao je Krava.
Slegnuo sam ramenima i nastavio promatrati taj nesvakidašnji prizor. Čekao sam što će se dogoditi.
Slovenac je predano kupio čahure, kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Mi smo u međuvremenu izišli iz kuća. Sjeli smo na neke balvane, koji su zaostali tu od prije rata, i promatrali ga. Kada je pobrao čahure, krenuo je prema nama, pa prošao pored nas u kuću, nikome ništa ne govoreći. Ubrzo je izišao noseći u ruci kratku tesarsku sjekiru. Zaputio se van sela, stotinjak metara niže, gdje je protjecao potok po čijim su obalama rasle johe. Čuli smo kako sjekirom nešto sječe. Vratio se vukući za sobom granu johe s koje je najprije okresao grančice, pa je presjekao s jednog kraja na dužinu od sedamdesetak centimetara. Jedno je vrijeme zamahivao tim komadom drveta oko sebe, kao da vitla mačem. Potom je pažljivo skinuo s njega koru, pa ga dugo sjekirom obrađivao. Kada je završio, isprobao je batinu koju je istesao, bjesomučno zamahujući njome. Podsjećala je na bejzbolsku palicu.
Zatim je sat-dva, sjedeći na zemlji, nešto kuckao sjekirom, sav posvećen poslu. Kada je napokon završio s tim, jedno vrijeme se u nedoumici okretao oko sebe, pa krenuo prema kući. Ušao je unutra i vratio se s puškom u ruci. Došao je do nas.
“Ima li mi ‘ko posudit okvir municije?” upitao je.
Đole je dohvatio svoju pušku, izvukao okvir iz nje i dao mu ga. Promatrali smo što će se dogoditi.
Slovenac je otišao desetak metara dalje, ubacio poklonjeni okvir u pušku, okrenuo cijev uvis, pa ispucao sve metke. Izvukao je potom prazan okvir iz puške, došao do nas i vratio ga Đoletu. Vratio se na mjesto odakle je pucao, pa pažljivo pobrao čahure i vratio se do mjesta na kojem je cijeli taj dan sjedio.
“S njim se nešto događa”, rekao sam. “Da pozovemo sanitet?”
“Nemoj još, da vidimo šta će se dogodit”, rekao je Đole.
Maršal je, koji tren kasnije, kada je prestalo kuckanje koje je dopiralo s mjesta na kojem je Slovenac sjedio, dohvatio svoju pušku, repetirao je i ispucao sve metke iz okvira. Slovenac je zastao s poslom, došao potom do nas, pokupio čahure sa zemlje i vratio se natrag.
S te udaljenosti nismo mogli točno vidjeti što radi, jer nam nije dopuštao da mu se približimo. Pokušavali smo odgonetnuti o čemu je riječ. Jedino što nam je palo na pamet bilo je to da Slovenac, možda, izrađuje kakav suvenir. Viđali smo saksije za cvijeće ili držače za kišobrane izrađene od tenkovskih granata.
“Možda će na onom drvetu čahurama napisati svoje ime”, rekao je Đole.
To nam se učinilo najlogičnijim. Slovenac se zvao Ilija Ivić.
“Što će mu onda tolike čahure?” rekao je Maršal. “Za Ilija Ivić treba mu najviše sto čahura.”
“Više”, rekao je Đole, nakon što je na zapešću lijeve ruke, kao da u nju zabija nevidljive čahure, kažiprstom desne ruke istočkao Slovenčevo ime i prezime.
“To ti je sve skupa oko sto trideset metaka”, rekao je.
Slovenac je napokon završio i krenuo prema nama. Tek tada smo vidjeli što je cijelo vrijeme radio. Preko ramena je nosio pravi pravcati buzdovan. Slovenac je, naime, svuda po batini koju je istesao od grane johe, sjekirom pozabijao, jednu do druge, sve one čahure koje je prije toga nakupio, osim na jednom kraju koji mu je služio kao drška.
Mi smo sjedili i u čudu ga promatrali. Nosio je buzdovan preko ramena, pa je potom, kao na straži, dugo kružio oko nas. Prošao bi nekim svečanim koracima ispred, pa nestao iza naših leđa, s druge strane kuće ispred koje smo sjedili, pa ponovo, kao duh, prošao pored nas. Bilo nam je to zanimljivo jedno vrijeme, a onda, kako je to trajalo, kada smo shvatili da je stvar ozbiljna, mnogo ozbiljnija nego što smo mislili, nazvali smo sanitet. Došli su po njega i odvezli ga, skupa s buzdovanom kojega nijednog trenutka nije ispuštao iz ruku.
Nešto dalje, spram vijenca planina u daljini, počela je padati kiša. Sjedili smo tu kao hipnotizirani, kao ljudske žabe uronjene u hladnu vodu koja je u međuvremenu proključala, a da toga nismo bili ni svjesni. Kiša je sve jače padala, a mi smo i dalje sjedili i nijemo promatrali kako se približava. A onda je Đole u jednom trenutku podigao pušku, okrenuo cijev prema niskom nebu iznad nas i ispucao cijeli okvir prema anđelima koji su nam se smijuljili odozgo.
