Na Danima satire 2017. nagrađena je predstava "Narodni demokratski cirkus Sakešvili", slovenskog književnika, dramatičara i pjesnika Roka Vilčnika (pseudonim rokgre), a uskoro ćemo (premijera je 19. travnja) u Teatru &TD vidjeti njegova "Tarzana".
Autorski ga potpisuju Aleksandar Švabić i Dražen Šivak. Obojica režiraju predstavu, koju je Dražen i preveo i u kojoj i glumi, uz Olgu Pakalović i Marina Klišmanića.
I da, to je zaista (crnohumorna) priča o Tarzanu i Jane, priča o ljubavi, ali i ljubavnom trokutu u kojem se nalaze čovjek odgojen kao majmun, hijena odgojena kao čovjek i žena iz visokog društva. Sve je, dakle, moguće!
- "Tarzan" je već izvođen u Hrvatskoj, u zadarskom kazalištu - počinje priču Dražen Šivak te otkriva da će to biti prvo uprizorenje tog djela na zagrebačkoj kazališnoj sceni.
- Isprva sam tražio komad za dvoje, ali me Aleksandar upozorio da je to ipak komad za troje. No, privukao me intrigantan način na koji je to djelo pisano, kao i sama tema - ističe Šivak.
Na pitanje koje je to tema i jesmo li i mi danas u Tarzanovoj džungli, Švabić kaže:
- Središnja tema je ljubavna priča, duodrama između Tarzana i Jane, ali se tu pojavljuje i hijena koja ruši taj ljubavni odnos. Tako središnja tema postaje ljubavni trokut kroz koji gledamo priču u koju je pisac upisao jako puno okolnih tema koje grade cijeli taj svijet, od ekologije sve do filozofskih pitanja značenja i prioriteta u odnosima ljudi, ali i odnosima ljudi s njihovom okolinom.
Razgovaramo, naravno, o tome kakva je to ljubav koja veže Tarzana i Jane, jer ona je po osnovnim postavkama nemoguća ljubav, ona koja se nikada nije trebala dogoditi.
- To je istodobno i idealistička ljubav. Oni žive u raju, ona je pobjegla iz zločeste civilizacije u novi život koji je nepatvoren i čist. On je čista, "nezagađena" osoba. Posebno je zanimljivo što autor opisuje i odnos čovjeka i životinje, te dominaciju koja je ponekad prisutna u vezi, jer netko želi dominirati, a netko želi da se nad njim dominira. Kada se to prenese na prirodu, mi ljudi dičimo se time da smo najrazvijenija bića i da smo pokorili prirodne sile, što nam se danas vraća kao bumerang. Sve te teme otvara autor, jer preko međuljudskih odnosa prelazi i na njihov odnos prema prirodi, na ono što je neki napredak, na ono za što mislimo da je svojstveno samo ljudima, poput razuma i planiranja. Tako se tu postavlja i pitanje kako to da smo preokrenuli svoje instinkte, ali kod Roka nema idealiziranja jer jasno pokazuje da instinkti imaju i svoju drugu, mračnu, stranu. Kada bismo se danas ponašali prema instinktima, nisam siguran kako bi naš svijet izgledao - govori Dražen Šivak te naglašava kako se ljudi oduvijek bore da nađu pravi omjer između razuma i instinkta.
Njih dvojica su prošlo ljeto zajedno radili u Dubrovniku na Igrama, i tamo su upoznali Marina Klišmanića, a Šivak ističe kako je njemu uvijek važno u svaku produkciju uključiti mlade ljude, jer glumci njegove generacije imaju puno više prilika za rad u institucijama. Suglasni smo da su danas u najnezavidnijoj poziciji mladi glumci, a Šivak kaže kako je to tema za barem četiri intervjua:
- Da smo Aco ili ja ravnatalji nekog kazališta, dobro bismo se raspitali tko bi bio idealan za neku ulogu. U konačnici, ipak je kazališna zajednica mala i svi mi dobro znamo tko kako radi - kaže Šivak.
- Odgovor je jako jednostavan: da bi se nekoga vidjelo, treba ga gledati - naglašava Švabić, a obojica se slažu da su mladi glumci ugroženi jer kazališta malo ili nimalo ne zapošljavaju nove ljude, pa se ravnatelji i ne trude doznati koji su se sve novi i talentirani ljudi pojavili na sceni.
- Kazališta sve rješavaju unutar svojih okvira, a ono što mi zovemo pješaštvom ili topovskim mesom svodi se na nekoga tko će proći scenom i pronijeti tacu. A ima toliko novih i mladih ljudi koji ne samo da zaslužuju uloge u kazališnim institucijama, nego zaslužuju i nositi repertoar nekog kazališta - objašnjava Šivak te ukazuje na poražavajuće brojke:
- U Hrvatskoj godišnje s akademija izlazi pedesetak glumaca, a koliko ih se zaposli? Jedan ili dva?
Naravno, složni smo dok razgovaramo o tim odnosima, nezavisna scena ne može riješiti taj problem, a ni odgovoriti na takve izazove koji proizlaze iz godinama nagomilavanih problema, jer jednostavno nema resurse. Svatko tko radi u izvaninstitucionalnim kazalištima rado bi radio velike ansambl-predstave, recimo s 12 mladih glumaca, ali to je financijski jednostavno neodrživo: od toga gdje i kako naći mjesto za probe za veliku predstavu pa do toga kako i čime platiti te mlade ljude.
- A ne može se izvanistitucionalno kazalište svesti na monodrame - poentira Šivak, nagrađivani majstor monodrame, koji jednu novu priprema i za ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre.
"Tarzan" je nastao u produkciji Grupe, u koprodukciji s Teatrom &TD te u suradnji s Centrom mladih Ribnjak, gdje je ekipa donedavno imala probe, a novac je stigao od redovitog financiranja, od Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Dečki kažu da im je posebno drago što će i Rok Vilčnik doći na premijeru "Tarzana", što nas dovodi i do teme o nedovoljnoj autorskoj suradnji koja već godinama vlada ovim prostorima.
- To što se hrvatski autori više ne igraju vani prvenstveno je neka čudna kazališna politika, jer zaista ima jako puo mladih, ali i starijih, jako dobih hrvatskih pisaca. Imamo autorsko hrvatsko pismo koje ne koristimo i oko kojeg se ne trudimo. Tako neki autori nestaju, završavaju kao pisci sapunica ili rade neke poslove koje ni sami ne bi željeli raditi - kaže Švabić, a Šivak se nadovezuje:
- Ako bi kulturna politika išla u tom smjeru da kazališta moraju jednom ili dva puta godišnje surađivati s nekim izvaninstitucionalnim kazalištem, za koja svi znamo da su mnogo produktivnija i uspješnija s obzirom na resurse koji im stoje na raspolaganju, tada bi sigurno došlo i do pomaka u repertoarnoj politici. Možda bi se takvim načinom rada došlo i do obveze da svako kazalište jednom godišnje mora izvesti novi domaći tekst. Naravno, redatelj, glumac i novinarka nisu u poziciji da nešto promijene po svim tim pitanjima, ali možemo upozoriti kako se čini da kazalište u Hrvatskoj danas ide u pomalo krivom smjeru - kaže Švabić.
- Danas je uspjeh prodana karta, a ne kvaliteta predstave. Juri se za hitom, a ne za kulturom i budućnošću. I u tome se već na početku griješi. Naravno, novac je važan, treba platiti sve koji rade, treba i napuniti kazalište. I to nije problem samo ravnatelja kazališta, već seže mnogo dublje u kulturnu politiku.
Šivak se slaže s tim mišljenjem te naglašava:
- Kad smo izišli iz socijalizma bili smo jako ponosni na činjenicu da smo otkrili tržište. I rekli smo tada: svatko za sebe. To se prelilo i u naš posao, koji sada određuje tržište, ono što se traži, iako znamo da je to vrlo diskutabilna kategorija. Traži se ono što se ljudima servira. Kao što su ljudi nekada najnormalnije gledali Krležu i govorilo se da se to traži, tako se danas traži neka laka nota, opet uz mantru da ljudi to žele. U konačnici, ljudi žele ono što je dobro. Nemam ništa protiv da se u kazalištu ljudi nasmiju, a to postići najteži je kazališni posao. Ali smijeh nije jedina potreba kazališne publike.
