Počela je predizborna kampanja. I to neočekivano, na tribini hrvatskog PEN centra i Centra za knjigu, na kojoj su izneseni brojni podaci o katastrofi hrvatske knjige. Galamu u osvit najvažnijih izbora u državi ovaj put nisu dignuli estradnjaci, škverani, proizvođači pšenice ili carinici, nego izdavači, prevoditelji, knjižari i pokoji usamljeni pisac, pa stranke vjerojatno premiru od straha.
Predsjednik PEN-a Zvonko Maković, sveučilišni profesor i pjesnik, otišao je najdalje rekavši da država žestoko štedi na znanosti i kulturi kako bi namaknula novac za iduće izbore. Tako Maković tvrdi da su stari znanstveni projekti završili, a novi se ne odobravaju kako bi vlast svaku kunu uložila u novu izbornu pobjedu. Slično je, kaže Maković, i u kulturi. Štedi se na literaturi, štedi se i u drugim granama umjetnosti pa se za stalni postav Muzeja suvremene umjetnosti ne daje ni kuna. (Usput rečeno, samo za gradnju MSU-a Ministarstvo kulture ove će godine isplatiti 45 milijuna kuna).
Oštro je napadnut i ministar kulture Božo Biškupić, nazvan šefom diplomacije u sjeni kojega se kultura ne tiče. A u drugom planu ostala je rasprava o knjizi, koja je danas dostupnija širokom čitateljstvu više nego ikad. Knjige se danas mogu nabaviti na svakom kiosku, u svakom malom dućanu, u supermarketima, na štandovima, sajmovima i festivalima, na internetu. Uostalom, knjiga se više ne mora fizički držati u ruci da bi se pročitala, može se iščitati i s interneta.
U cijelom tom preokretu najviše su pogođene knjižare. Nekad sveta mjesta listanja, kontempliranja i kupovanja knjige, gube tu ulogu. U Hrvatskoj danas ima 39 relevantnih knjižara od kojih šest posluje pozitivno. Većina ih je u vlasništvu velikih izdavačkih, gotovo monopolističkih kuća. Nestaju mali nezavisni izdavači, nestaju cijele struke, profesionalni lektori i redaktori, nema obrazovanih knjiž?ra. Svaka zaštićena životinja ima zakon o zaštiti, treba nam zakon o zaštiti knjige, stoga je rezolutan izdavač Albert Goldstein.
Krizi unatoč, godišnje se tiska 5000 novih naslova za koje država na različite načine daje oko 100 milijuna kuna. Od izdavaštva i dalje živi 20.000 ljudi. U toj se branši godišnje okrene 500 milijuna kuna. Doduše, na udžbenike od toga otpada 260 milijuna kuna. U zemlji bujaju časopisi, ima ih više od 170. Hoće li te brojke ganuti naše političare?
Hoće li 20.000 potencijalnih glasova učiniti svoje? Hoće li politički moćnici s državne, ali još više s lokalne razine (pa Bandić ima budžet gotovo kao Biškupić), pomoći izdavačima i knjižarima kako knjiga ne bi postala samo komercijalna roba bez ikakve kulturološke težine?
