Jerko Rošin – arhitektonski tragovi’, nedavno je predstavljena knjiga autora Marcela Bačića, Miljenka Domijana, Roberta Plejića i Ivana Rogića Nehajeva. Bio je to povod za razgovor s Jerkom Rošinom, čovjekom koji je tijekom 50 godina profesionalne karijere projektirao više od 700 objekata i ostavio i te kakav trag u hrvatskoj arhitekturi. Nakon samo 12 godina radnog staža, 1978. dobio je najveće priznanje za arhitekturu, nagradu Vladimir Nazor za projekt hotela Kaktus u Supetru, 1997. Franjo Tuđman ga je odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2005. kralj Španjolske Juan Carlos I. dodijelio mu je Orden zasluga za španjolski narod. Sada je, kako kaže u penziji, ali ne u mirovini.
Nema vas u javnosti. Što radite, čime se bavite?
Ne mirujem nikad. Imam mnoštvo ideja i namjera ostvariti ih. Općenito, mislim da sam imao sreće u životu bez obzira na poteškoće. U struci sam imao sreću baviti se s više različitih tema, pa mi je jedan posao bio odmor od drugoga . Nikad nisam osjećao zasićenje. U uredu kada ne mogu nešto riješiti, sjednem za sintesajzer i preludiram ili skladam kako bih se opustio. Katkad nešto crtam.
I dalje se bavite arhitekturom?
Apsolutno. Imam objekte koji se upravo izvode, građevine koji čekaju građevinsku dozvolu i zgrade koje tek projektiram. U sebi imam još ideja koje čekaju na red i potencijala da ih ostvarim.
Arhitekturu ste opisali kao “božanstveni zanat s vrlo ljudskom praksom”.
Veliko je zadovoljstvo baviti se arhitekturom, to je božanstveni zanat i onaj je tko ima prigodu baviti se arhitekturom blagoslovljen. A ono „s vrlo ljudskom praksom“ znači da i najbolje osmišljeni projekti mogu biti izvedbom devastirani. Ljudi mijenjaju projekte, odnose se nemarno. Vremena donose nove potrebe i normalno da se građevine moraju tome prilagoditi. Ali nema razloga da vi, ako sam ja živ i zdrav, projekt koji ja potpisujem preinačujete bez moje suglasnosti. Tako vam ono što je bilo božanstveno u stvaranju gubi božansku vrijednost u praksi.
Za hotel Kaktus u Supetru dobili ste nagradu Vladimir Nazor. Kada danas pogledate svoj objekt, koji je pretrpio znatne preinake, je li to – to?
Ne. To danas više nije to. Novi je vlasnik sebi dao za pravo da sam odluči što će i kako mijenjati. Danas izbjegavam proći pokraj hotela da ne vidim tu tugu od današnje zgrade.
Pisali ste i Ministarstvu kulture tražeći zaštitu objekata čiji su arhitekti dobili najviše nagrade. Što su vam odgovorili?
Potaknut sakaćenjem hotela Kaktus, predložio sam da se građevine za koje se dodjeljuju nagrade Vladimir Nazor automatizmom nagrađivanja preventivno zaštite jer predstavljaju doprinos hrvatskoj kulturi. Kao što je nezamislivo da netko mijenja tekst nekog književnog djela ili uzme kist i bojama po svom izboru promijeni sliku. Kulturne vrijednosti treba čuvati, pa tako i arhitekturu kao dio kulture RH. Mislim da bi Ministarstvo kulture trebalo nekim znamenjem časti obilježiti i ljude koji su dobili nagradu Vladimir Nazor za svoje životno djelo, nečim poput značke na reveru, kako bi se znalo da su to ljudi važni za hrvatsku kulturu. Dostojanstvo je važno pojedincu i zajednici.
Po vašem projektu trenutno se u Makarskoj gradi veliki hotel Romana. Svjedoci smo agresivne urbanizacije i divlje gradnje diljem obale, a Makarska je na žalost jedan od loših primjera.
Ovim otvarate jednu od mojih najbolnijih tema u pogledu kvalitete i etike struke, a koja se očituju u stanju prostora. Počet ću s konstatacijom da nikad nije kasno da ne bude gore. Hrvatska ima loš, da ne kažem katastrofalan odnos prema prostoru, a prostor je jedna od naših najvećih vrijednosti, to je naša nafta. Bespravnom gradnjom intenzivno sam se bavio i prije 40 godina, u prošloj državi. Tada je u jednom trenutku veća površina Splita bila pokrivena bespravnom gradnjom nego legalnom. U to vrijeme bespravnom izgradnjom gotovo isključivo se rješavao krov nad glavom, što se nije stizalo izgradnjom kolektivnog stanovanja. Bespravnim rješavanjem stanovanja blažili su se socijalni problemi, pa je država takvo stanje tolerirala. No anarhiji u prostoru kumovala je i struka, koja u okviru socijalističko-kapitalističke dogme nije planirala individualnu gradnju vidjevši u njoj zapadnjački kapitalistički tip stanovanja. Ipak, moram reći da je u to vrijeme urbanistička struka bila dobra, stručno organizirana, da je u Splitu postojao Urbanistički zavod Dalmacije, u Zagrebu Urbanistički institut, da su u njima radili i geografi, demografi, ekonomisti, zaštitari baštine i stručnjaci raznih drugih profila. Prostor se planirao vodeći računa o značaju javne namjene. Na fakultetima su predavali urbanizam vrhunski urbanisti.
Kako je danas stanje u struci?
Danas umjesto komiteta i politike sve kontroliraju kapital, politika i mediji. Hrvatska se nije uspjela obraniti od siline kapitala i sad kapital vodi urbanističku politiku i to vrlo nestručno. Danas se više urbanizam i ne uči na fakultetima kao nekada, a ne postoje ni instituti ni zavodi gdje bi se stečena znanja primjenjivala. Urbanističke planove danas u Hrvatskoj radi svega nekoliko malih tvrtki i sve se uglavnom svodi na zadovoljavanje trenutačnih potreba ili želja za gradnjom na nekoj lokaciji.
Vi ste među prvima i u Saboru upozoravali na problem bespravne gradnje.
Da, dobio sam veliku pozornost medija kada sam bio predsjednik Vladina savjeta i počeo se boriti protiv bespravne i divlje gradnje. Prvi sam upozorio na Vir. Danas se Vir hvali kako je šampion turizma, a tada je situacija bila takva da 70.000 ljudi ljeti nije imalo ni dućan, ni vodu, ni kanalizaciju, pa se podzemno miješalo jedno s drugim. Tamo je bilo bespravnih graditelja iz svih mogućih političkih stranaka. Drago mi je ako sam tadašnjim svojim oštrim i upozoravajućim izjavama doprinio da se sada u Viru podigla kvaliteta života. Mislim da sam puno učinio skrećući pozornost na štetnost bespravne izgradnje, koju je poslije predsjednica Vlade na žalost učinila legalnom. Ne mogu razumjeti ni Ustavni sud, koji tolerira da bespravno može biti proglašeno pravnim. Legalnost se mogla postići preinakom urbanističkih planova jer bi se prenamjenom prostora ostvarila mogućnost za važeću proceduru i time legalno ishođenje građevinskih dozvola. Ne razumijem kako jednim zakonom bespravno postaje pravno. Gradnja u prostoru može biti legalna isključivo temeljem plana. Ovako imate zakon koji regulira postupak ishođenja građevinske dozvole, a istodobno i zakonsku mogućnost da do legalnosti svoje gradnje dođete i mimo njega. Čak prođete jeftinije i smijete bespravno graditi na tuđoj zemlji. Nakon tog politikantski ozakonjenog bezakonja, ministrica u Ministarstvu prostornog uređenja nastavila ga je primjenjivati. Ako ni jedna stranka nema ništa protiv takve prakse, to ispada kao karakteristika mentaliteta i etike jednog naroda.
Što vam se čini, jeste li izgubili bitku s divljom gradnjom?
Nisam bitan ja, već Hrvatska. U odnosu na moje poglede trenutačno gubim bitke, ali nadam se da neću izgubiti rat. No pitam se u čiju korist ga vodim. Ipak, zahvaljujući vama, i ovaj razgovor čini mi se mojom malom trenutačnom pobjedom.
Što mislite, zašto Split ne donosi novi GUP?
Očito je da Split ne može donijeti potreban novi generalni plan, već se temeljem starih odredbi „krpi staro i trati konce“. Za ozbiljan suvisao prostorni razvoj Split je politički paraliziran. Ako je novi GUP svima nasušna potreba, očito postoje privatni interesi koji „svoje“ pretpostavljaju „našemu“. Grad gubi vrijeme, gubi šanse, a Kairos nepovratno prolazi. No, da bismo mogli bolje, morali bismo svi mi biti bolji. Tako nam je na svim razinama vlasti.
Zagreb pokušava donijeti GUP. Što mislite o prijedlogu?
Zagreb je ispred Splita jer se u metropoli barem svađaju zbog i radi GUP-a, a mi se u Splitu nemamo oko čega ni karati. U Zagrebu je situacija oko GUP-a vrlo kaotična, ali rekao bih da u svemu tome ima više politike negoli struke. Napada li se GUP zbog Bandića ili Bandić zbog GUP-a? U svakom slučaju GUP je napravila struka, ali nisam naišao ni na jednu njegovu stručnu recenziju, a prijenosa sa sjednica gradske skupštine ima bezbroj. Uvjeren sam da apsolutno nitko, čak ni autori plana, nisu pročitali sve ono što u GUP-u piše. No Zagreb po tome nije specifičan, svuda je tako s prostornim planovima o kojima se redovito nestručno raspravlja. Koliko uopće ima vijećnika ili skupštinara koji su školovani da takvu plansku dokumentaciju analiziraju. Ruke za i protiv dižu se iz drugih razloga. Proceduru u svakom slučaju treba poštovati.
Kakav vam se zagrebački GUP čini?
Nijedan arhitekt, a to se odnosi i na mene, nije u stanju napraviti razvojni plan nekog prostora. Prije nego se počne raditi GUP netko mora reći koje su smjernice razvoja grada. Planiranjem prostora samo se osiguravaju potrebe za ono što neka ekonomija vidi kao temelj egzistencije na nekom prostoru. Arhitekti mogu govoriti o prostornom potencijalu, ali ne i definirati ekonomske pretpostavke razvoja – možda kao grada sveučilišta, turizma, prometnog čvorišta, industrije…. Urbanistički se plan ne može napraviti ako se ne zna u koju svrhu se radi, a kod nas se urbanistički planovi analiziraju samo kroz prizmu kome je struka pogodovala, svojom voljom ili vođena politikom iza koje uvijek čuči neki kapital. Po mom uvjerenju, za razvoj Zagreba temeljna rasprava mora se voditi oko značenja rijeke Save, kao prostornog i ekonomskog potencijala. Poznato mi je da su u tu svrhu izrađene određene studije, a da ih nitko ne treba iako bi svima koristile. Prostor Hipodroma danas više nema opravdanje na tom mjestu, a kao park mogao bi biti dostupan mnogo većem broju ljudi. No ima li Zagreb novac za svoj Central park i treba li mu uza sve zelenilo koje već ima? Svaka površina mora imati svoju namjenu, pa makar kao prostor rezerviran za sutrašnji razvoj. Zna li Zagreb koliko mu treba stanova ili pak na koliko i kolikih stanova se želi ograničiti? Bitno je znati što ćemo se Zagrebom. Teško je raditi GUP-ove kada nemate ni strategiju razvoja Republike Hrvatske. Imate dokument koji se ne bi smio ni zvati strategija, već popis ciljeva. Strategiju trebamo da bismo znali ostvariti ciljeve.
Pratite li rad Sabora?
Samo usput. Mnogi koje danas vidim i slušam ne zaslužuju biti saborski zastupnici, jer svojim ponašanjem rađaju antagonizam javnosti spram tog, barem načelno, visokog doma hrvatske politike. Ako Hrvatski sabor nema dostojanstvo, gdje da ga u državi nađete? Govoreći o prostornom planiranju i kao praksi i kao zakonodavstvu koje ga regulira, pada mi na pamet jedna anegdota iz vremena kad sam bio predsjednik saborskog Odbora za prostorno planiranje. Pažljivo sam čitao prijedloge zakone koji su dolazili na naš odbor. Toliko je to bilo pedantno da je moj potpredsjednik iz SDP-a Luka Denona rekao kako oni više i ne čitaju imajući na umu moju temeljitost. Jednom prigodom sam upozorio predstavnika predlagača da mu je jedan članak nejasno napisan, pa ga referenti u praksi mogu različito tumačiti. Na to mi je kolega Slavko Linić dobacio kako se čudi mojoj primjedbi jer da se zakoni i donose tako da se u pojedinim prigodama mogu tumačiti kako nekome odgovara. U tom trenutku sam promislio da je ciničan, ali zapravo bio je bolno iskren. Ne trebam vam govoriti koliko to često u praksi doživljavam i kako se sve to može tumačiti. Nedavno smo imali slučaj da nam za projekt u jednom te istom uredu jedna referentica kaže kako je u redu, a druga da nije, da bi nam izdali građevinsku dozvolu. I šef ureda je imao mišljenje, ali ga nije htio kazati da ne bi slučajno pogriješio. Loši, birokratizirani zakoni, a kadar je onakav kakav možeš dobiti.
Jeste li još u HDZ u?
Jesam, iako je predsjednica stranke dala nalog da me se izbaci. Nisam mogao dopustiti da povijest mojoj djeci kaže kako sam (nečasno) izbačen, pa sam tako ispao prvi koji se uspio učinkovito suprotstaviti njenoj volji. Nisam aktivan u politici, službeno me nitko ništa ne pita, ali me mnogi često pitaju za mišljenje.
Osjećate li da su vas izdali ljudi za koje ste mislili da su vam prijatelji?
Normalno, ali očito mi nisu ni bili prijatelji. No na takve ljude ne treba trošiti memoriju. Premda sam koji put u napasti nabrojiti neka imena, ipak neću. S druge strane stekao sam poštovanje mnogih za koje nisam ni znao da sam im u mislima.
Na promociji knjige o vama nisam primijetila viđenije HDZ-ovce?
Bilo ih je nekoliko pravih, ali važnije je da su mi bili mnogi koji u Splitu nešto znače na raznim poljima svoga djelovanja. I, važno je, više od tristo meni dragih „faca“. U Zagrebu manje-više isto, samo stotinjak ljudi manje. Da se ne hvalim svim imenima uglednika iz svih sfera društvenog života, izdvojit ću samo dva predsjednika Hrvatskog sabora, Luku Bebića i Josipa Leku, a obojica su važni za moju međunarodnu karijeru i koji su, sjedeći jedan do drugoga, pokazali kako smo svi naši kad razgovor započnemo onim u čemu se slažemo. Ne mogu propustiti spomenuti ni gradonačelnika Zagreba jer je, na iznenađenje mnogih, izdržao cijelu promociju, čestitao mi na monografiji hvaleći važnost struke i, što je posebno važno, mojoj ljubljenoj donio cvijeće.
Hoćete li izaći na unutarstranačke izbore?
Hoću, smatram to svojom dužnošću. Imam svoj stav, ne mijenjam svoj svjetonazor, imam svoje favorite, a prijatelj sam s mnogima, bez obzira na (ne)stranačku pripadnost.
Nedostaje li vam visoka politika?
Ne, ali pratim događanja. Žalim jedino što svoj položaj potpredsjednika Globalnih parlamentaraca UN Habitata više ne koristim na dobrobit Hrvatske. I nadalje formalno obnašam tu funkciju, ali ne sudjelujem u radu iako mi ta organizacija UN-a plaća putne i boravišne troškove za sve važne forume. Već nekoliko godina ne mogu doći do predsjednika Hrvatskog sabora da bih ustanovio hrvatske prioritete u odnosu na ono čime se Habitat bavi, a koje bih na međunarodnoj razini stavio na stol. Kao što sam u rujnu 2014. godine u New Yorku nagovijestio mogući problem migracija u Europi, godinu poslije isto, ali kao aktualni problem, i pokrenuo raspravu o tome, a u proljeće 2016. godine u Berlinu bio na razgovoru s predsjednikom njemačkog Bundestaga profesorom Norbertom Lamartom, kojega su ga zanimali detalji mog viđenja problematike migracija. Više i ne tražim da me itko primi niti da nekoga drugog iz Hrvatskog sabora proguram u Habitat umjesto sebe.
To se vjerojatno dogodilo zato što ste podržali Ivu Sanadera. Biste li opet postupili isto?
Bih, jer ja mislim da se tako ponašaju prijatelji jedan prema drugome. Pa kako da sebe izdam?
