Ivana Sajko i svojim je trećim romanom pomalo ironično nazvanim “Ljubavni roman” ostala vjerna svojoj izdvojenoj poziciji na hrvatskom literarnom obzoru. I novi je roman objavila kod stalnog hrvatskog izdavača, MeandarMedije i dugogodišnjeg urednika Branka Čegeca. Poznatija kao dramatičarka koja se može pohvaliti iznimnim brojem stranih premijera, i to na uglednim festivalima i scenama, Sajko je i novim, nevelikim naslovom poručila da se nikako ne želi svesti samo na dramatičarku te da je i dalje otvorena i za druge umjetničke i književne vrste.
“Ljubavni roman” zrelo je djelo, knjižica o bračnom paru hrvatskih intelektualaca kojima autorica nije dala vlastita imena, ali ih je smjestila u grad Zagreb i u njegovu krajnje korumpiranu gradsku političku, a onda i urbanističku i uopće rečeno komunalnu zbilju. Mlađi bračni par, perspektivna glumica i neostvareni pater familias koji zna recitirati Dantea, ali od tog recitiranja ne može plaćati račune za grijanje, struju, vodu i smeće niti podstanarsku stanarinu, idealne su žrtve tranzicijskog vremena koje je zapravo pravi glavni lik ovog plastično ispisanog, životnog štiva. “Ljubavni roman” pokazuje situaciju u kojoj paru intelektualaca s malim djetetom bez stalnih i dodatnih prihoda i bez konkretne roditeljske pomoći život u agramerskom malograđanskom megalopolisu zapravo i nije moguć.
Ekonomska ugroza vrlo lako uništava erotske i ljubavne odnose mlade žene i mladog muškarca koji su navrat-nanos ubačeni u uloge roditelja za koje očito nisu spremni, pa su nervozni ispadi, svađe, depresivne misli, a onda i intenzivni osjećaji međusobne mržnje neumitna i prijeteća svakodnevica. Da bi istaknula krhki integritet, ali i rascjepkanost osobnosti svojih protagonista, autorica se služi dugim rečenicama koje nas zapljuskuju poput nabujale rijeke koja će svaki trenutak probiti obrambeni nasip. U tim monološkim slapovima jasno je da između dvije ljudske jedinke nema prave komunikacije, ali nema ni mjesta za kompromis niti za kakvu konkretnu, pragmatičnu inicijativu koju kapitalizam očekuje od svojih vjernih podanika.
A i kada se dogodi neki iskorak, pa se ode na građanske proteste zbog Horvatinčićeva i Bandićeva Cvjetnog trga ili se kruh pokušava zaraditi novinarčenjem u nekom portalu koji je korumpirano naslonjen na gradonačelničku duboku buksu, sve se pretvori u policijsko ritualno odrađeno privođenje ili pak neprikrivenu cenzuru kakve se ne bi posramio ni tovarišč Staljin. “Jednom ćemo se ovome smijati”, amblematska je rečenica ovog miniromana koja je mogla biti i njegov naslov. Rečenica je to koja ima snagu samopomoći, kao da je izašla iz kakvog psihološkog literarnog priručnika kojima obiluje komercijalizirano hrvatsko izdavaštvo. U njoj ima puno optimizma i energije i baš ta rečenica kao da naviješta promjene koje se moraju dogoditi u hrvatskom društvu ako to društvo želi opstati. Ipak, kraj romana obojen je pesimistično.
“Ljubavni roman” u kojem se ljubav temeljito propituje i analizira, na neki način i dekonstruira, ali na dosljedno poetičan način, ipak završava u stilu Bonnie i Clydea. U nasilju i krađi gdje roditelji daju loš primjer vlastitom potomku, ali drugog izlaza ne vide niti mogu vidjeti. I tu je zapravo prava poruka ove usitnjene proze koju bi svakako trebali pročitati i navodno uspješni ljudi koji se u ovoj zemlji žele baviti javnim politikama, a onda i nužno potrebnom demografskom obnovom. Nema demografskog napretka ako se ne spriječi totalna korupcija koja je demokratsku i višestranačku Hrvatsku pretvorila u tužna europskog pajaca. Baš ta totalitaristička i totalna društvena korupcija u kojoj glumice služe tek kao jadni reklamni panoi za opskurne blockbustere i u kojoj Dante danas nema ama baš nikakvu socijalnu težinu i dimenziju, motiv je koji intelektualku Ivanu Sajko tjera na njezino angažirano i osviješteno pisanje. Pisanje u kojem se izbrušeno progovara o temama o kojima, bez patetičnih primisli, doista ovisi budućnost ove zemlje.
Komornost ovog romana pri tome je dobrodošao odmor od opsežnih štiva koja se bave hrvatskom daljnjom poviješću.•
