"Najiščekivanija predstava u gradu", piše na jumbo plakatima polijepljenima po cijelom Zagrebu. Riječ je o predstavi "Kraljevo" Miroslava Krleže, koja se nakon punih 54 godine vratila na pozornicu Gavelle. Ima za to iščekivanje mnogo razloga. Prvi i najvažniji je status samog Krleže, koji je u našem kazalištu još uvijek bog, bog kojem se bogobojazno prilazi.
Ključ za modernog Krležu
Taj status velikog pisca i dramatičara, čija su djela uvijek poseban ispit za autorsku i glumačku ekipu, potvrdila su i mnoga kazališna lica među premijernom publikom. Pri tome nije nevažna bila činjenica da se upravo Gavella može pohvaliti legendarnom predstavom "Kraljevo", koja je u režiji Dina Radojevića igrala od 1970. sve do 1982. godine, te je zlatnim slovima upisana u povijest teatra u Frankopanskoj. Sve to ljestvicu očekivanja podiglo je u visine, tim više jer je Gavella u danima svog beskućništva u tunelu Grič igrala hvaljenu "Legendu", prvo Krležino dramsko djelo, u režiji Ivana Planinića, predstavu koja je pokazala da postoji "ključ" novog i modernijeg čitanja Krleže.
No što je uopće "Kraljevo"? To je jednočinka u kojoj je Krleža u mladim danima (napisao je djelo 1915., kada je imao samo 23 godine), dok su se oko njega vrtložile strahote Prvog svjetskog rata, jasno pokazao da je svijet opći kaos i kada rata nema. Sve se događa u jednoj kolovoškoj noći, na sajmu u predratnom Zagrebu na kojem caruju pijanci, kurve, krčmari, trgovci, konobarice, sajmu na kojem se ždere i loče... na kojem sutra ne postoji. Autor na scenu ravnopravno dovodi žive i mrtve likove, sve kako bi prokazao glupost, malograđanštinu, lažno (pijano) domoljublje, zadrtost...
Sve je ovdje naoko u kaosu i nije nimalo lak zadatak taj kaos riješiti na sceni. Redatelj Krešimir Dolenčić, koji s Dubravkom Mihanovićem potpisuje i dramaturško oblikovanje predstave, odabrao je pomalo začudan početak. Naime, Boris Svrtan u ulozi svojevrsnog vodiča kroz predstavu čita didaskalije. Zašto čitati ono što treba pokazati? Već to nije slutilo na dobro i pokazalo se ključnim problemom predstave. "Kraljevu" nasušno nedostaje kaosa, tog krležijanskog kolopleta života i smrti, a u tom strogo kontroliranom kretanju scenom (koreografkinja Silvia Marchig), u kojem se križaju lažno uzvišen i priprost stil, neke scene redatelj postavlja na granici apsurda. Scena pijanaca tako nalikuje zombijima, dok brkati purgeri ponajviše nalikuju Rokerima s Moravu, a kao Žikino kolo izgleda i najveći dio ludog sajamskog plesa.
POVEZANI ČLANCI:
Nema tu zagorskih polki i drmeša, ali mnogo se više osjeća nedostatak onog pravog krležijanskog govora, iako je znanstveni suradnik na predstavi (valjda i suradnik za govor) bio Vid Balog. Na nesreću i govor koji postoji teško "dobacuje" do zadnjih redova teatra, a posebno su nerazumljivi songovi. Baš to je posebna šteta jer posebno dobar dio predstave je glazba Stanka Juzbašića, koja daleko odskače od scenografije Denija Šesnića i Marte Dolenčić kao i kostima Tee Barišić Erceg.
Briljantna ljubavna priča
No "Kraljevo" je unatoč tim nedostacima vrijedno pažnje gledatelja, jer njegova zadnja trećina doista jest briljantna, i to zahvaljujući Filipu Križanu i Enesu Vejzoviću. Kada ti "mrtvaci", tj. Janez i Štijef, preuzmu scenu i kada priča iz sveopćeg kaosa zaplovi u mnogo intimniju priču o (nemogućoj) ljubavi i gubicima, predstava hvata zalet i postaje onaj istinski Krleža za kojim traga hrvatski teatar. Križan i Vejzović, kao i Darko Milas kao Herkules i mlada Lara Nekić kao Anka, razlog su zbog kojeg treba gledati "Kraljevo".
