Nakon brojnih umjetničkih nagrada i priznanja naša poznata i omiljena glazbena umjetnica, operna pjevačica, sopranistica, ali i glumica te diplomatkinja Mirjana Bohanec-Vidović prošli je tjedan primila još jedno vrijedno priznanje – nagradu Zagrepčanka godine. I eto opet povoda za razgovor s tom iznimnom, ali uvijek skromnom i samozatajnom umjetnicom.
Kako se osjećate kao Zagrepčanka godine?
Izvrsno! Lijepo je da su se i kod te nagrade sjetili nas iz starijih generacija. No, šteta je da se izabrati može samo jedna žena jer ih ima mnogo koje su to zaslužile. Ipak, posebno mi je žao što više nema mojeg supruga jer se on uvijek veselio svakom mojem uspjehu pa bi i sad bio jako sretan zbog ove nagrade. Kada su mi iz Gradske skupštine javili da sam ja dobitnica, zaista sam bila iznenađena. Naravno, znala sam da sam kandidirana i ne govorim to iz lažne skromnosti, ali nisam očekivala da će nagrada pripasti baš meni jer vjerujem da ima jako puno zaslužnih kandidatkinja.
Mnogi su mediji izvještavajući o dodjeli nagrade za vas navodili samo da ste glumica. Ni spomena o 30-godišnjoj opernoj karijeri, ni riječi o diplomaciji. Je li vas to malo pogodilo?
Malo mi je i neugodno o tome govoriti, ali jako me razočaralo što su me u svim medijima, i na televizijama, doživljavali samo kao glumicu. Žao mi je da ti mladi ljudi, novinari, nisu barem malo pročitali što sam radila. Ja sam glumica postala i bila slučajno, nisam to ni htjela biti. Taj mi se film “Tko pjeva zlo ne misli” jednostavno – dogodio. Ja sam operna pjevačica, 28 godina pjevala sam u HNK, bila sam operna primadona. Znam da je danas teško biti novinar, da se od tih mladih ljudi često traži senzacionalizam i da je njihov posao velika borba, ali mislim da su ipak potrebni znanje i priprema.
Titula koju ste dobili, osim vrednovanja dosadašnjih zasluga, ima utjecaj koji se i ubuduće može iskoristiti na dobrobit Grada. Imate li neku ideju ili prijedlog kako bi Zagreb bio oplemenjen još nečim lijepim, dobrim, korisnim, potrebnim?
Vratila bih se malo na svoju profesiju i rekla da bi u Zagrebu trebalo sagraditi kuću za dramu jer u HNK jednu scenu dijele opera, balet i drama, što stvara mnoge probleme. I zato bi bilo neophodno sagraditi još jednu manju zgradu za dramu kako bi opera i balet ostali u dosadašnjoj zgradi HNK. Ta bi nova zgrada mogla biti jedna multikulturalna polivalentna zgrada sa 600-700 mjesta u kojoj bi bilo mjesta za dramu, predstave neovisnih teatara, plesna događanja. Znam da je uvijek problem novac, ali isto tako znam da su se drugdje iskoristila europska sredstva za gradnju takvih pozornica.
Rođeni ste u Zagrebu i cijeli ste život vezani uz svoj grad. Što vas čini ponosnom na Zagreb?
Prije svega ponosna sam na kulturni život Zagreba. Živjela sam u Hamburgu i Beču, puno sam i putovala, puno toga i vidjela, i moram reći da naš grad nimalo ne zaostaje za drugim europskim gradovima što se tiče kulturnog, posebno glazbenog života. Tu je i povijest našeg grada koju bismo trebali više isticati, kao i arhitekturu. Ponosna sam i na naše zelenilo. Imamo Medvednicu koja se spušta gotovo u sam grad, a toga vani baš i nema. Veseli me što se održavaju, brižno njeguju i oplemenjuju naši parkovi. Naravno da se uvijek može i bolje i zato ću ipak izreći i jednu malu kritiku. Smatram da se premalo novca izdvaja za kulturu, i na razini grada i na razini države. K tome, voljela bih da se turiste više usmjerava na kulturna događanja. Sjećam se da sam godinama bila pozivana na Hvar da sa splitskom operom na otvorenom, u povijesnim ambijentima, održavam male večernje koncerte uz svijeće. Mnogi turisti kasnije su naglašavali da im je to bila jedna od najljepših uspomena na Hrvatsku. Jako mi je zgodna ideja o dvorištima u gradu. To su zaista divna mjesta za organiziranje lijepih intimnih večeri, a Gornji grad obiluje takvim prostorima koji se mogu iskoristiti u tu svrhu.
A ima li i nešto što Zagrebu baš i ne služi na čast?
Možda neće lijepo zvučati da kritiziram svoj grad, ali ono što me jako smeta jest – smeće. Evo, neki dan bila je proslava Oružanih snaga, a kako živim nasuprot zgradi Ministarstva obrane, kroz prozor sam gledala kako su obližnji kontejneri i prostor oko njih bili zatrpani smećem. Pomislila sam, ne daj Bože da se gosti s te proslave prošeću uokolo. Na to bi se trebalo paziti kako zbog turista tako i zbog nas građana koji volimo svoj grad. Problem je i sve veći promet te kaos koji zbog toga nastaje.
Pozornica zagrebačkog HNK bila je vaš glazbeni dom. Tamo je sad hit predstava “Tko pjeva, zlo ne misli”, nastala prema kultnom filmu Kreše Golika u kojem ste igrali antologijski lik Ane Šafranek. Kada ste čuli vijest da će HNK postaviti tu predstavu, što ste pomislili?
To mi je prva kazala intendantica HNK Dubravka Vrgoč. Najprije sam je začuđeno pogledala, a onda pitala tko će predstavu režirati. Kad mi je rekla da je redatelj Rene Medvešek, uzvratila sam da će to onda biti odlično. Svakome kažem da tu predstavu treba ići pogledati. I treba je gledati kao predstavu bez uspoređivanja s filmom. Na premijeri su ljudi pljeskali tijekom izvedbe, pjevali zajedno s glumcima, svi su bili sretni, nikoga nije boljela glava, svi su kući otišli veseli. Naravno, treba nam u HNK Shakespeare, ali potrebne su nam i ovakve predstave. A film? Drago mi je da je taj film ostavio takav trag u hrvatskoj filmskoj povijesti. Krešo Golik naš je genijalac. Tri četvrtine teksta u filmu Krešin su tekst i uvijek kažem da bi, da je Krešo živio u Americi, bio oskarovac. Mi smo mjesec dana prije snimanja vježbali tekst i bilo je to jako zabavno. Zato je film i ispao tako opušten i veseo. Sjećam se kada sam za vrijeme Domovinskog rata išla na probe u HNK pa bi zasvirala uzbuna te bih se sklonila u podrum neke zgrade, ljudi bi me prepoznali i rekli: “Sad ćemo nakon uzbune, kad se vratimo u stan, opet pogledati film “Tko pjeva, zlo ne misli” da zaboravimo što nam se događa i da nam opet bude lakše”.
A što je vas prožimalo kada ste tu predstavu gledali u HNK?
Bila sam ganuta. I osjećala sam da bih najradije skočila na pozornicu i zapjevala sa Zrinkom Cvitešić. Kasnije su mi glumci rekli da nisu znali da sam u publici jer bi me inače rado pozvali na pozornicu. Znate, kada sam otišla u diplomaciju, tri godine nisam mogla otići ni na jednu operu u kazalište jer mi je bilo bolno čuti da netko drugi pjeva, a da i ja nisam tamo na sceni. Ja sam već s deset godina bila u Pionirskom kazalištu i odonda sam nastupala tako da su meni scena i kazalište bili moj život. A kada sam dobila poziv za angažman u HNK, prekinula sam ugovor u Beču jer mi je angažman u našem HNK toliko puno značio.
Mnogi kažu da su Golikov film gledali više puta, a vi?
Samoj sebi taj film nikad nisam sama odvrtjela. Bila sam na puno njegovih projekcija i premijera, a kada bi se god prikazivao na televiziji, moj ga je muž obvezno gledao. No svaki put kada bih ga gledala, otkrila bih neki novi detalj. Nedavno sam tako primijetila da Mia, nakon svađe, kada dolazi na ručak, malo popravlja “klajdu”. Te njezine tako životne pokrete rukama tek sam sad prvi put zamijetila i pitala sam se kako mi je to prije moglo promaknuti. Nedavno mi se pak javio jedan čovjek rekavši da je u Beogradu, u antikvarijatu, pronašao knjigu “Moderna grešnica” pa bi je volio pokloniti svojoj djevojci, a mene je molio da potpišem knjigu. A ja se, eto, u prvi trenutak nisam mogla sjetiti da je to knjiga koju čitam u filmu.
Svoje znanje ugradili ste i u diplomatsku karijeru gradeći hrvatsku kulturnu diplomaciju. Kako danas stvari stoje na tom polju?
Nažalost, danas u Ministarstvu vanjskih poslova ne postoji odjel za kulturu. Ukinut je prije desetak godina. To smatram velikom pogreškom jer upravo s našom kulturom možemo u svijetu biti prepoznatljivi. Kultura je ono što nikada ne bismo smjeli zanemarivati i zaobilaziti.
