Anja Šovagović Despot glumica je u Gavelli i aktivna predsjednica HDZ-ova Odbora za kulturu, dakle svojevrsna ministrica kulture u sjeni.
Zašto ste se na vrhuncu glumačke karijere počeli baviti politikom?
Ako su vrhunci glumačke karijere gostovanja na pozorišnim festivalima u Užicu, Brčkom ili na festivalu Purgatorij u Crnoj Gori te nagrade za najbolju glumicu s ovih prostora koje sam na tim festivalima dobila, onda svakako uživam momentalne vrhunce jedne balkanske karijere pune paradoksa. Međutim, da bi čovjek bio zadovoljan na takvom vrhuncu, za to moraju biti ispunjeni minimalni uvjeti, od onih vrlo intimnih, do onih društveno-političkih. A o kriterijima kulturne politike jedne zemlje u kojoj sam samo kotačić, pa me ta kulturna politika kotura po putovima na kojima se ja, koturajući, jako turbulentno i nesigurno osjećam, neprestano u strahu da budem pogažena i poražena, uopće ne mogu više misliti. Jer su ti kriteriji već postali nezamislivi. Čini mi se kako bismo konačno morali početi upotrebljavati politiku i time je pokušati učiniti manje neodgovornom, nehumanom, nekompetentnom i nestručnom jer, u protivnom, svakim našim odustajanjem od politike, ona nas upotrebljava i koristi, i iskorištene, samo nas odbaci kao stare krpe kojima je kratkoročno zakrpala svoju nesposobnost.
Osobno, ne doživljavam to političkim angažmanom, nego angažmanom koji je dio posla koji radim. Kamo god se okrenete, sve je politika, a najviše se njome bave oni koji se kunu u apolitičnost ili političku korektnost.
Predsjednica ste Odbora za kulturu. Vidite li se na izvršnoj funkciji?
U taj sam posao ušla ne zato da bih jednog dana zasjela u fotelju, nego zato što sam uvjerena kako ima ljudi koji su sposobni, kreativni i kompetentni i koje bi trebalo ujediniti s ciljem stvaranja zajedničke kreacije i kulturne strategije. Željela bih biti inicijatorom stvaranja pozitivne i konstruktivne energije koja je presudna za bavljenje kulturom. Htjela bih ujediniti hrvatske intelektualce, kreativce, umjetnike, znanstvenike, osobe od stava i integriteta kojima je na prvom mjestu hrvatska kultura, a ne osobne ambicije i sumnjive sposobnosti. Kulturu vidim kao razvoj (za koji je itekako potreban kontinuitet), a ne kao vrijednost koja samu sebe opravdava. Moja je namjera u Odbor uključiti što više vrijednih ljudi koje neosporno imamo, a tko će od nas jednoga dana biti na izvršnoj funkciji, u ovom je času moja najmanja briga.
Moraju li to biti članovi HDZ-a?
Ne. Uvjet je da su to osobe koje žele pokušati učiniti kvalitetnijom kulturnu politiku naše države te da zajednički osmislimo mehanizme kojima bismo to mogli provesti.
Bi li stanje u kulturi bilo bolje da imamo strategiju kulture?
Strategija je mašta, ali u granicama mogućeg. Međutim, bez mašte nema kreacije. Mašta je prvi od uvjeta bavljenja mojim i bilo kojim drugim umjetničkim zanimanjem. Maštam o Hrvatskoj kao o zemlji čudesno razvedenog krajolika i slojevitog kulturnog supstrata za čije je očuvanje bitno prezentiranje glavnih značajki baštine. A baština je nužni temelj suvisle kulturne politike. Na tim odrednicama vjekovne samosvojnosti i identiteta treba graditi široku polugu za kreativni, duhovni, kulturni i gospodarski razvoj Hrvatske.
Kultura se izvan ovih mojih okvira mašte prečesto promatra kao nadgradnja i suvišni dodatak koji nepotrebno opterećuje stvarni život. To se posebno ističe u vremenima kada se čini da je materijalno nadvladalo duhovno. Umjesto kulta materijalnoga, glavna uloga kulture je osmišljavati kult duhovnoga i izgradnja kulta kulture. Kultura jest neposredni, pisani i govoreni jezik, dodir, doživljaj i dojam drugoga i drukčijeg, svijeta oko nas i izvan nas te impresija i ekspresija neuobičajenog i izvanrednoga. Takozvanu nadogradnju treba preobraziti u nosivi, imanentni, potporni sustav naše egzistencije i opstanka društva. U sudaru s aktualnom kulturnom politikom koja se uglavnom svodi na onu Lenjinovu "kadroviranje je zapravo jedina politika", moja je mašta nepoželjna u društvu kakvo smo danas. Strategija kulturne politike aktualne vlasti svodi se na prazne riječi i pune fotelje stranačkih klaunova.
Što nam poručuje podatak o 0,49 posto budžeta za kulturu?
Poručuje nam kako živimo u kulturi destrukcije, u kulturi nekulture. Nikada manji proračun za kulturu nije se izdvajao, ni za vrijeme socijalizma koji je dobro razumio koliko je kultura važna u izgradnji (socijalističkog) društva. U ovom mi se času čini kako ovaj nevjerojatno maleni postotak novca za kulturu govori o tome kako ovo naše društvo uopće ne zna kakvo želi biti. Kao da je cijela kultura postala koncept! Nešto što po definiciji daje okvir sadržaju, nešto što je samim tim izvan sadržaja. Neka pojednostavnjena poanta koja je dovoljna samoj sebi jer je obično vrlo racionalna i izračunata. Kako su koncepti preuzeli mainstream u umjetnosti, i ta umjetnost postaje jednostavna, jednoznačna, površna i siromašna duhom. Jeftina. Eto, zato valjda i takav proračun.
Koji bi to postotak bio nužan za normalni razvoj kulture?
Jedan i pol posto. Mislim da je i to premalo, međutim, to bi trebalo biti neupitno. Očekivala sam da se ovoj sadašnjoj vlasti, s obzirom na socijaldemokratsku orijentaciju kojoj je kultura navodno uvijek bila na važnom mjestu, ovakve stvari neće događati. Međutim, s prvom izjavom Zorana Milanovića 'tko je taj Zuppa', premijer je pokazao neviđeni odnos prema čovjeku koji je kreirao kulturnu politiku njegove vlastite stranke, a znamo kako se odnosi prema onima s kojima ne dijeli isti svjetonazor i ideologiju. Bez obzira na to koliko se ja ne slagala s Vjeranom Zuppom, on je kulturna činjenica u ovoj zemlji.
Jesu li ovakvim upravljanjem i nacionalne kulturne institucije u opasnosti? Pa nijedno nacionalno kazalište nema cjelovitu upravu?
Nemaju ih ni gradska kazališta diljem zemlje. Ili imaju vršitelje dužnosti, umirovljenike i promjene statuta ili čekaju promjenu zakona. Jesmo li doista došli u situaciju u kojoj nema sposobnih ljudi koji bi vodili kulturne ustanove ili je namjera dokazati kako ih nemamo pa samim time i ne trebamo te kulturne institucije kojima ne uspijevamo naći ravnatelje? Ne smatram da je ravnatelj najvažniji čovjek u teatru, ali jest osoba koja daje pečat i dignitet instituciji kojoj je na čelu. Ili joj pečatom gađa glavu i blamira je. Istovremeno s nemogućnošću pronalaska ravnatelja Drame, Opere i Baleta zagrebačkog HNK, Ministarstvo kulture odlučuje proglasiti još jednu kazališnu kuću nacionalnom, onu u Varaždinu. Broj nacionalnih kuća se povećava, a broj ravnatelja se rapidno smanjuje! Razmišljajući o tim kombinatorikama, zatekla sam se nedavno na Trgu maršala Tita i shvatila da HNK još uvijek stoji na svom mjestu i da ga zasad još, hvala Bogu, nitko nije srušio.
U svijetu kultura sve više živi u doticaju s tržištem i smanjuje se udio državnih subvencija. A u nas?
Kada se razgovara na taj način, uvijek se razgovara uopćeno. Europa se spominje kao nekakva šifra, kao kôd i rješenje koje je neupitno. Čim izgovoriš riječ Europa ili pozicioniranje na europskoj karti, već si postao ravnateljem, a nisi ni prstom maknuo. Kazalište je važno za milje u kojem ono djeluje i radi, važno je publici koja ga gleda i s kojom zajedno živi, diše, obraća joj se. A hoće li nas gledati europska publika (kao da naša publika to nije), to je pitanje taštine. Kazalište je specifičan sustav s obzirom na mnoge čimbenike, a ja bih rekla da je jedan od osnovnih uvjeta raditi dobre i zanimljive predstave koje sve manje i manje spominjemo, a sve više i više ih se sjećamo. Premala smo zemlja da bismo si dopustili rastakanje kulture. Premala smo zemlja da bismo dopustili raspašoj u pitanjima od nacionalne važnosti, a to su film, kazalište, književnost, likovnost, na kraju krajeva i televizija.
:: Što mislite o festivalima?
Model ljetnih festivala teško je uspijevao i onda kada su, recimo, Dubrovačke ljetne igre bile u zlatnim vremenima. I tada je to bila socijalistička megalomanija u kojoj se, međutim, umjetnost znala dogoditi. Zaista se silna količina novca potroši na dvije ili tri premijere izvedene u Dubrovniku, a odigraju se nekoliko puta. Nemoguća je situacija u kojoj ne postoji sinergija kulture, turizma i gospodarstva o pitanju ljetnih nacionalnih festivala. Model će se morati mijenjati, ali ne smanjivanjem dotacija ili programa, nego upravo obratno. Dubrovačke ljetne igre su golem kapital i smiješno mi je kada čujem kako je turizam uništio Igre. Kao da su turisti krivi što radimo loše predstave.
Gdje je izlaz?
U stvaranju maksimalno dobrih uvjeta onome tko će biti na čelu institucije, kao i u stvaranju još boljih uvjeta kreatorima predstava i događanja. U priznavanju vlastitih pogrešaka kao i u prihvaćanju posljedica koje te pogreške za sobom nose. Već mjesecima pričamo o intendantima. A kada smo pričali o predstavi koja je krcata?
Zlatko Sviben dobije sto nagrada za režiju "Unterstadta", ali ne dobije režije ni na Dubrovačkim ljetnim igrama ni u HNK Zagreb?
Ne valja biti predobar. On nije režiser dosjetki i skandala bez obzira na to koliko je sam po sebi skandalozan. Duboko promišlja što radi, pa je po tome nezanimljiv. S druge strane ga se boje jer kad god režira, napravi dobru predstavu. Umjesto da smo sretni što ga imamo, mi uvozimo redatelje.
Tko je vladar kulturnog života u Hrvatskoj?
Kad bi bio samo jedan vladar, možda to i ne bi bilo tako strašno. Mislim da je tu mnoštvo vladarića, a to je najporaznije. Međusobno se smjenjuju i postavljaju tako da uvijek imaju čvrstu strukturu koja drži ljestve, a i vremena za odmor. Među njima ima puno ignoranata koji ne znaju što su mehanizmi u kulturi, ali dobro drže ljestve.
Sve je jači jaz između institucionalne i neinstitucionalne kulture.
Šteta je učinjena institucionalnoj, a još veća nezavisnoj kulturi. Bez novca je nemoguće raditi. Tu uvijek dođemo do točke na kojoj počinje amaterizam. Amaterizam je plemenit i dobrodošao, ali je opasno kada se integrira u institucije koje time gube na profesionalizmu.
Što mislite o kulturnim vijećima koja je uveo Antun Vujić?
Cijenim gospodina Vujića koji je neke stvari pokušao napraviti na dobrobit hrvatske kulture. Ali iz iskustva koje imam u Vijeću HRT-a i Kazališnom vijeću u kojem sam danas, mislim da je institucija vijeća nepotrebna i potpuno privatizirana. To je degradacija struke, kriterija i kompetencije. U vijećima sjede stručni ljudi, koji vrlo često znaju biti vrlo nestručni, a pogotovo u manjim mjestima, koja nemaju kapacitete. Ta vijeća više blamiraju institucije nego što im doprinose. Sve se na kraju svodi na podršku ravnatelju (onom za kojeg se misli da je budući). Ravnatelj traži podršku politike, politika daje direktive "svojim" članovima u vijeću, a vijeće, ne želeći se zamjeriti ravnatelju (budućem), a još manje politici, samo sebe izmanipulira pa uvijek sve ispadne jednoglasno, a nitko se ni s kim ne slaže ni u čemu.
Posljednjih godina puno se uložilo u muzeje. Kako njima gospodariti?
Tu je primjer Muzeja krapinskih neandertalaca koji je na europskom nivou. Oko muzeja nema mjesta gdje možete kupiti suvenir, nema hotela. Ako imamo paleontologa Jakova Radovčića koji je s arhitektom Kovačićem autor tog muzeja, onda je nevjerojatno da nemamo stručnjake koji će muzej oplemeniti s gospodarsko-turističke strane. Jakov Radovčić je potpredsjednik Odbora za kulturu i vizionar čije razmišljanje o umjetnosti ushićuje.
Je li važnije imati Miróovu izložbu u Zagrebu ili strancima objasniti da je Dora Maar s naših prostora?
Evo primjera. Zrinka Cvitešić je jedina strana glumica koja je u Engleskoj dobila Laurencea Oliviera. Njezina publika koja ju je gledala pet, deset ili petnaest puta organizirala je dolazak u HNK u Zagrebu kako bi vidjela gdje to Zrinka Cvitešić koju oni obožavaju glumi. I kakav je to jezik kojim ona govori. Zrinki treba omogućiti rad na Dubrovačkim ljetnim igrama ili na Splitskom ljetu u predstavi kojom bi privukla ne samo domaću već i stranu publiku. I okružiti je kolegama koji su jednako tako izvanredni kao što je i ona. Omogućiti umjetnicima bavljenje umjetnošću, a ne konceptima.
Što biste brendirali od hrvatske kulture?
Likovnu umjetnost, književnost, kazališnu umjetnost... Kad spominjem kazalište, mislim i na dramsku riječ, operu, balet i suvremeni ples. Kada smo gostovali u Kolumbiji s "Trima sestrama", gledatelji su skidali slušalice sa simultanim prijevodom jer im je bilo jasno o čemu smo glumili. Jezik nije barijera. Kod knjiga smo potpuno zakazali. U Ministarstvu kulture nemamo zaposlene ljude koji bi čitali rukopise naših pisaca i prevodili ih. Drame Mire Gavrana igraju se po cijelom svijetu. U Litvi je snimljen film po Gavranovu tekstu koji je potukao sve rekorde gledanosti. A u Hrvatskoj njegovu dramu ne možemo vidjeti ni u Gavelli, ni u HNK-u, ni u Kerempuhu ni u Komediji. Ali su nam zato kazališta krcata autorskim projektima u kojima ima zbilja svega, samo ne autora.
>> Što je Iva snimila 21. listopada 2003.
>> Julienne Bušić i Anja Šovagović pripremaju film o Vukovarkama
Jako Dinar intervju. Iznenadila me.