Dobar dan, ovdje tajnica gospodina Veljka Bulajića – tim riječima često su mi počinjali dani jer legendarni redatelj volio me nazvati i razgovarati o političkim aktualnostima, a često i o svojem bogatom životu, o kojem bi se moglo snimiti nekoliko filmova. Neumoran i u svojim devedesetima, Veljko je sanjao nove projekte, borio se za njih i kada je sve bilo protiv njega, angažirao zvijezdu "Igre prijestolja" za svoj dovršeni, ali nikada prikazani film, nadao se snimiti i veliki ratni film o Vukovaru...
Vijest da je preminuo jučer su mi potvrdili članovi njegove obitelji. U izrazima sućuti ujedinila se cijela regija jer iako je većinu života proveo u Zagrebu, bio je ne samo hrvatski nego i jugoslavenski i svjetski redatelj.
Veljko Bulajić rođen je u mjestašcu Vilusi na pola puta od Trebinja do Nikšića, 22. ožujka 1928. godine. S roditeljima, ocem Miljkom i majkom Ljubicom te braćom Đorđem i Stevanom do izbijanja Drugog svjetskog rata boravio je u Sarajevu, a onda su se vratili u rodne Viluse i već 13. srpnja 1941. godine pridružili partizanima.
Nakon rata, u kojem mu je poginuo brat, preselio se u Zagreb, gdje se družio s mlađim intelektualcima. Tada se počeo zanimati za kinematografiju, pa je upisao filmsku režiju u velikome Centro sperimentale di cinematografia u Rimu, u kojem je studirao i prijateljevao s velikanima poput Gabriela Garcije Marquesa te asistirao velikim redateljima kao što su Federico Fellini i Vittorio De Sica. Bio je to početak velikog filmskog puta s kojim su se ukrštali životi najvećih svjetskih umjetnika, intelektualaca i političara dvadesetog stoljeća.
– U vrijeme nakon demobilizacije, kad sam se uzdržavao novinarskim radom i pisanjem, na preporuku prijatelja iz vojske Koste Spajića dobio sam priliku volontirati u predstavi "Skup" koju je u zagrebačkom HNK režirao Branko Gavella, a u kojoj je kao novi član ansambla debitirao Pero Kvrgić. Naročito sam upijao ono što je Gavella govorio glumcima, često u hipu mijenjajući tekst... Taj svijet bio mi je jako zanimljiv, u velikoj mjeri je zadovoljavao moju radoznalost, ali nešto mi je ipak nedostajalo. Zato sam odlučio upisati jednogodišnji studij filmske režije i glume Jadranfilma, koji je vodio Mladen Škiljan. Poslije dva dokumentarna filma, "Kamen i more" i "Brod lutalica", primljen sam u Centro sperimentale, u kojem su tada predavala najveća imena talijanskog neorealizma: Rossellini, Visconti, De Sica, De Santis... Bila je to zaista vrhunska škola u kojoj sam puno naučio i povezao se sa svojim najvećim redateljskim uzorima – prisjetio se u jednom od naših razgovora Bulajić.
Poslije povratka u Jugoslaviju otišao je posjetiti roditelje u Sarajevu. Jednog popodneva majka mu je ispričala o neobičnom vlaku koji je vidjela na željezničkoj stanici, sa stočnim vagonima u kojima su bili žene, djeca, ovce, krave... i u kojem su se čak ložile peći. To ga je inspiriralo da snimi svoj dugometražni debi "Vlak bez voznog reda", koji se upisao u povijest jugoslavenske kinematografije i otvorio mu vrata velikim filmskim produkcijama. Uslijedili su feminističko-radnički "Uzavreli grad" i herojska "Kozara", zahvaljujući kojima je dobivao nagrade na najvećim svjetskim festivalima. S Lucinom Viscontijem, Romanom Polanskim i Freedom Zinnemannom bio je i članom žirija u Cannesu, Veneciji, Moskvi...
S Titom, koji će mu obilježiti karijeru, upoznao se kao već afirmirani redatelj, na inicijativu tadašnjeg direktora Tanjuga.
– Pitao me je koji mi je sljedeći projekt, a ja sam rekao da bih želio snimiti film o jedinstvenom događaju u Drugom svjetskom ratu, kada je cijela jedna vojska riskirala svoj opstanak braneći ranjene drugove. Tito mi je odmah rekao da mogu računati na njegovu pomoć. Kada smo bili spremni za realizaciju "Bitke na Neretvi", smatrao sam da je u redu poslati mu scenarij na čitanje. Nekoliko dana kasnije Titovi savjetnici pozvali su me na sastanak. Pola sata prije nego što će me Tito primiti rekli su mi da je scenarij vrlo zanimljiv, ali da ne valja jer nigdje nema Titova lika. Potom su me odveli kod Tita. Skupio sam hrabrosti da mu kažem da se ne slažem s njegovim suradnicima, ali da mu objasnim kako njega u filmu itekako ima, u poruci da svi ranjenici moraju biti spašeni te u naredbi da se sruši most. On je malo šutio, pa rekao da nastavim po svome, a da njegove savjetnike više ne kontaktiram. Nakon tog susreta Jadran film imao je sve što je samo mogao poželjeti, čitava Armija bila nam je na raspolaganju. Zanimljivo je da zbog te podrške čak nismo išli na cenzorsku komisiju, pa je Neretva danas jedini film u bivšoj Jugoslaviji bez cenzorske oznake – prisjetio se Bulajić, kojega je zbog tog povlaštenog statusa često pratio epitet "Titova redatelja". Iako je bio izrazito socijalno inteligentan i sposoban čovjek koji je tu podršku znao iskoristiti, nije mu uvijek bilo drago što ga se toliko povezivalo s režimom, među ostalim i zato što mu je brat svojedobno robijao na Golom otoku.
Međutim, nesporno je da je usprkos ambivalentnom odnosu s cenzorima i problemima koje je dio njegove obitelji imao s režimom u vrijeme Jugoslavije uspio snimiti svoja najveća, svjetski relevantna djela – samo u "Neretvi" glumili su mu Yul Brynner, Orson Welles, Franco Nero, Hardy Krüger... Taj film nominiran je i za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, a plakat mu je napravio Picasso, koji za to nije tražio nikakav honorar, već samo sanduk od 12 najboljih jugoslavenskih vina!
Kada je počeo raspad bivše države, Bulajić se brzo angažirao u mirovnom pokretu. Kao Crnogorac s hrvatskom adresom, posebno je emotivno reagirao na vijest o granatiranju Dubrovnika.
– Krajem osamdesetih bilo je jasno da Jugoslavija neće opstati, ali nisam vjerovao da bi se taj raspad mogao dogoditi kroz rat. Tu mogućnost osvijestio sam nakon Miloševićeva govora u Beogradu. Kada se već naveliko ratovalo, pozvao me predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio da se s grupom javnih i kulturnih radnika priključim konvoju Libertas s ciljem da probijemo blokadu Dubrovnika. Tadašnji predsjednik Društva filmskih radnika Ljubo Šikić i ja mjesec dana ranije u Veneciji napisali smo proglas "Stop ratu u Hrvatskoj" koji su potpisali tada najveći svjetski redatelji. Uspjeli smo se probiti do Dubrovnika i ja sam taj proglas pročitao građanima na Stradunu. Iste večeri TV Podgorica je ugostila vlastitoga glavnog urednika, koji je u emisiji posvećenoj mojem liku i djelu ocijenio da sam izdajnik koji se odrekao svojih filmova i stavio u službu ustaške Hrvatske – ispričao mi je Bulajić, koji je bio iznimno ponosan na sudjelovanje u konvoju Libertas, a o toj akciji snimio je i dokumentarni film.
Iako se rano opredijelio za neovisnost Hrvatske i čak godinama pokušavao snimiti veliki ratni film o Vukovaru, možda upravo zbog stigme "jugoslavenskog" redatelja, u novoj je državi mnogo teže dolazio do projekata.
Zadnji film bio mu je "Bijeg do mora", ljubavna drama smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata u kojoj je glavnu ulogu glumio njemački glumac i zvijezda "Igre prijestolja" Tom Wlaschiha. Veljko Bulajić zvao me nekoliko puta da gledam film u raznim fazama montaže: u njemu se jasno vidjelo redateljsko majstorstvo, na trenutke i vrlo razigrani humor, ali i produkcijska ograničenja koja su dovela do toga da film do sada nije prikazan.
Iako je snimljen još 2017. godine, naime, produkcija nije uspjela pokriti sve otvorene troškove, pa je samim time premijera već godinama blokirana. Veljko Bulajić tako nije uspio doživjeti svoju zadnju filmsku premijeru, ali Hrvatska radiotelevizija i Hrvatski audiovizualni centar još uvijek bi mogli pomoći da se situacija oko "Bijega do mora" rasplete i da ga vidimo u pulskoj Areni, u kojoj su Bulajićevi filmovi desetljećima osvajali nagrade.
Velikih više nema. Ostala je Večera za 5, Zvijezde pjevaju, Ljubav je na selu, Život na vagi, Supertalent i ostala nepodnošljiva i jeftina bižuterija. Uostalom bolje nam i ne treba a niti bolje ne zaslužujemo.