Blues, to su korijeni – sve ostalo njegovi su plodovi - rekao je jednom
zgodom Willie Dixon. Ako je ijedan bijeli glazbenik dubinski razumio
ovu konstataciju, onda je to Johnny Winter, čijem su se liku i djelu u
srijedu navečer došli pokloniti i domaći frikovi bluesa – i to oni u
dobi od dvadeset do pedeset.
Unatoč tome što je klub Boogaloo bio neugodno (pre)natrpan
posjetiteljima a zvuk bio od savršenstva udaljen upravo onoliko onoliko
koliko je Teksas daleko od Zagreba, jednosatni Johnnyjev nastup velikim
je dijelom ispunio očekivanja. Tegobnim spletom zdravstvenih teškoća i
riskantnog “života na rubu”, hodajuća legenda vremenom se pretvorila u
sjedeću, pa Winter sa svojim sastavom koncert provodi u stolcu.
U vokalu možda nedostaje nekadašnje vatre, ali prepoznatljiva sviračka
karizma ni danas mu nije bitno okrnjena. Za razliku od svojih
gitarističkih suvremenika Winter je uvijek prezirao kompromise ostajući
vjeran sljedbenik tvrdokuhanog električnog bluesa čiju je injekciju
kadar ubrizgati svakom od naizgled raznorodnih predložaka.
Od besmrtne “Blackjack” Raya Charlesa, preko Womackova standarda “It’s
All Over Now” (znanog i iz repertoara ranih Stonesa), i Hendrixove “Red
House” pa do završne reinterpretacije Dylanova klasičnog “Highway 61”
kojemu se uvijek vraća, Winter i njegova pouzdana ritam sekcija održali
su malu ali važnu lekciju iz sviračke ekonomičnosti i emocionalne
unesenosti; njegova je priča lišena pretjeranih pirotehničkih
egzibicija odišući samouvjerenošću majstora iskušanog i formiranog u
bezbrojnim blues-rock bitkama.
I doista, vizualno ostavljajući dojam smirenog indijanskog poglavice
koji upravo donosi kakvu sudbonosnu odluku, Winter i njegova gitara
definitivno ne zvuče kao da su rekli zadnju riječ.
KONCERT
Legendarni blueser Johnny Winter u srijedu nastupio u Zagrebu
