Goran Rem osječki je književnik i profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a čitateljskoj je publici prepoznatljiv i kao autor iz prve postave Quoruma. Njegova ljubavna zbirka “I tvoja je sjena lijepa” doživjela je digitalnu inačicu u web-biblioteci Ane Horvat, u izboru za književnu najstariju i najzadaniju temu: ljubav u zbirkama 200 hrvatskih autora svih vremena. Kako se on kao jezičar, medijski eksperimentator, našao u izboru ljubavne lirike?
– Poziv Ane Horvat, objaviti cjelosnu zbirku najizabranijih ljubavnih stihova, mene je u prvom redu podsjetilo da sam 1985., nakon tada svoje četvrte knjige, napravio autorski konceptual od trideset sveščića – dao sam otiskati vrpcu kojom sam obmotao sve četiri knjige i na njoj ispisao “Stihovi o ljubavi i dekonstrukciji” – započinje prof. dr. sc. Goran Rem.
U digitalnom nizu od 14 pjesama prva je “Slade”. Asocira na glam rock s početka sedamdesetih...
– To je privatno ime moje egzistencijske bližnje Drage, kojoj, uz sve interne dosjetke vezane za spomenutu glazbenu skupinu, ide eksplicitna mašna i puna posveta ove zbirke – nastavlja.
Njegovo inicijalno projektno kvorumaštvo je prekoračivalo sve granice, od republičkih, državnih do međuumjetničkih pa se postavlja pitanje zašto onda tamna boja u naslovu pjesme “And we gotta no where”...
– Stih je to iz glazbene skladbe sisačke skupine Bambi Molesters, koje nažalost više nema, poznate po instrumentalnoj surf poetici kojom su postali i svjetski fenomen. Ta iznimna situacija, govoriti averbalno i apstraktno kroz deset skladbi pa u jednoj napokon izgovoriti nešto verbalno – to me je navelo pokušati u sveopćoj diskomunikaciji i agresiji gluposti početka trećeg milenija te nečeg neočekivanog – jurišanja Logosa unatrag, valjda u spašavanju “žive glave” – štititi intimu, posljednji i također radikalno ugroženi prostor – složeno govori Rem.
“Ljubav” i “Čeznutljivost” pjesme su iz 80-ih, a Rem ističe kako je to desetljeće bilo velik udvostručen fenomen.
– Kako veli Dubravka Oraić Tolić, u njemu se stoljeće skratilo, svijet živio prostorni paradoks, a tekstovi svih umjetnosti iz našega obzora, pa i moji, htjeli-ne htjeli, snažno su se međuosluškivali, klizali su se označiteljski intenziteti, Handkeov i Makovićev te Stublićev neoegzistencijalizam, distopizam i fantastika “Blade Runnera” i Wendersa te “Ritma zločina”, pretapanje Morrisona s Curtisom i Sonic Youthom i Laurie Anderson… – navodi.
A upravo posljednja, 14. pjesma, longplejka “Tužna moja Laurie”, posvećena je Laurie Anderson. Već je ranije uvrštena u više antologija.
– Napisana je, kao i većina ostalih, u drndavom “kaubojcu” koji je preslušavao svaki kontakt između šina, u vlaku Vinkovci – Osijek, via Gaboš, s nužnim presjedanjem prema Slavonskom Brodu, u kompoziciji nepostojećeg poslovnog vlaka Antun Gustav Matoš, koji je posljednji put vozio na relaciji Beograd – Zagreb 27. lipnja 1991. Ili bilo kada tada. Ali tekst je tu, ta ljubav – sjetno kaže.
Njegov “Triptih Intima”, koji je također našao mjesto u digitalnoj verziji, u engleskom je prijevodu ranije uglazbio James Gardner, američki alter-bluzer, koji je zapravo pozvao njegovu kćer Paulu na suradnju.
– Te tri pjesme u nekim elementima već su postojale u zbirci Intima iz 2005., no za prijevod i za poziv uglazbljenja su tekstovi prerađeni, prvo mojim ritmiziranjem, potom prijevodom davne studentice našeg fakulteta, dakle ex-Osječanke odavno smještene u SAD-u Ksenije Mitrović, a zatim i Paulinom izvedbenom obradom… Gardner je bez ikakva nagovora pjesme uglazbio loriandersenovski i prilično je kriv što smo onda Paula i ja pozvali 19 vodećih hrvatskih suvremenih umjetnica i umjetnika iz regije, od performansa do instalacije i noise-glazbe, na suradnju oko projekta “Triptih Intima” koji će, čim ovaj covidni nesvijet uzmakne, biti postavljen u Muzeju likovnih umjetnosti Osijek – najavljuje i zaključuje Rem.
